Prije 21 godinu u Gradini se dogodilo nešto što je promijenilo brojne živote. Bilo je to na Antunovo, 13. lipnja 1997. godine, posljednjeg dana škole kada su učenici vraćali stare knjige.

– Bio je prekrasan i sunčan dan, djeca su donosila knjige, a jedna djevojčica ušla je u učionicu i rekla:„Ukazala se Marija!“- priča nam vidjelica Đurđa Šimić, učiteljica u Osnovnoj školiGradina, koja nije odmah shvatila o kome govori te je nastavila raditi svoj posao. Nakon nekog vremena došla je knjižničarka i potvrdila da se dolje na igralištu „nešto događa“. Snekoliko učenika otišle suna igralište, ali ne očekujući čudo.
– Kad su nas djeca dovela na igralište i pokazala prema šumici, nismo morali tražiti. Odmah smo ugledali Gospinu siluetu. Imala je bijeli veo na glavi, koji je bio do lakta, svijetloplavuhaljinu, a oko njezine glave bilo je tako jako svijetlo da smo morali zaklanjati oči da bismo mogli gledati prema njoj- ispričala je vidjelica Đurđa.
Nakon toga vratili su se u školu. Neki su im vjerovali, a neki ne. No, nije im to ni bilo važno, znali su koga su vidjeli.

CRTEŽI GOVORE ISTO

– Od tada se moj život u vjeri promijenio sto posto.Iako sam i do tada bila vjernica, shvatila sam da to nije bilo dovoljno – priznaje nam Đurđa Š. koju je, kaže, Gospapreobratila i od tada usmjerava njen i život njezine obitelji. Iako dugo nije bila svjesna prave veličine onoga što je vidjela, u srcu je znala da je to Marijai cijenila je što je imala čast vidjeti je.
-Da bi to ostalo sačuvano, kolegica iz knjižnice i ja zadale smo djeci da napišu ili nacrtaju što su vidjeli toga dana. Kada smo dobile njihove uratke, bili su jako slični, gotovo identični – prisjeća se vidjelica te kaže kako je knjižničarka sve uratke stavila u knjižicu „Viđenja djece“ čijih još nekoliko primjera čuvaju kod kuće. No, ta knjižica i bilo koji drugi dokazi nisu potrebni pravim vjernicima, onima koji zaista imaju veliku vjeru u Boga, Isusa i Gospu.
– Oni koji su došli na ovo svetište vjeruju,a puno njih se ovdje preobratilo i doživjelo neke znakove- priča nam vidjelica, dodajući da oni koji dođu ovdje osjete neki mir. Osim duhovnog ozdravljenja mnogi su i tjelesno ozdravili, kaže.

UPLAKANA KĆI

Više o svjedočanstvima doznali smo od Branke Karabe, simpatične i drage ženice koja je svetište zavoljela od prvoga dana te se za njega brine već punih 19 godina.
-Zavoljela sam ovo svetište. Čvrsto vjerujemda je Majčica ovdje, jer ju je i moje dijete vidjelo- kaže nam Branka, čija je kći sada majka dvoje djece, a tada je bila učenica 7. razreda.
– Toga dana došla je kući naopako obuvena, sva uplakana i rekla da se na igralištu ukazala Majka Božja. Upozorila sam je da su to velike stvari i da se s time ne treba igrati, ali poznajući svoje dijete znala sam da govori istinu- prisjeća se Branka vremena koje pamti kao teško za cijelu obitelj. Jer, nakon što se rastala, sama je odgajala dvoje djece, radila teške poslove te zbog zatvaranja tvrtki ostajala bez posla. Nije joj bilo lako. No tada joj je, kako kaže, došla pomoć s neba.
– Toga dana doživjela sam preporod, došla mi je pomoć s neba preko mog djeteta. Na sve sam počela gledati drugačije- rekla je Branka, koja do tog dana nije znala nitiizmoliti krunicu.

BROJNA SVJEDOČANSTVA

S vremenom je cijela obitelj počela moliti, a Branka je osjetila potrebu brinuti se o svetištu.
– Živim blizu svetišta pa uvijek čujem molitvu i pjesmu. Tisuće ljudi prošlo je ovuda, fanatika, znatiželjnika, ali i pravih iskrenih vjernika, što me ponijelo da se brinem za svetište- kaže Branka, zahvaljujući Bogu što ju je „zaposlio“ u ovoj „lijepoj suznoj dolini“.
Na početku se na svetištu nalazio samo jedan križ, a postaje su bile napravljene od običnog drveta. S vremenom se od donacija hodočasnika napravilo nešto trajno – svetište koje odiše mirom i molitvom. Vjernici dolaze, izražavaju zahvalnost Gospi. Godine koje su iza Branke i svetišta bogate su svjedočanstvima i milošću Majke Božje, kao i pločama koje su ljudi donijeli u znak zahvale Majčici.
– Jedna obitelj koja nije mogla imati djece donijela je ploču kako bi zahvalili Majci Božjoj na prekrasnoj djevojčici – prisjeća se Branka, a pritom nam pokazuje kamen s otoka Brača na kojemu stoji Gospa.
– Čovjek s Brača koji je imao problema s debelim crijevom Majčici je poklonio kamen jer je ozdravio nakon što joj se molio – priča nam Branka prelazeći pogledom preko zahvala kako bi se sjetila još ponekih svjedočanstavatrajno uklesanih u kamen.

VELIKA MILOST

„Hvala ti Majko Božja na ozdravljenju unučice“, piše na jednoj ploči koju je donijela baka malene djevojčice oboljele od raka jetre. Imala je samo šest mjeseci, majka ju je ostavila. Za nju su se brinuli otac, baka i djed.
– Ta gospođa je dolazila, plakala i molila i tako je svoju unučicu zagovorila Majci Božjoj. Nakon dvije godine vratila se sa zahvalom i zdravom djevojčicom koju je dotakla milost Blažene Djevice Marije- priča nam Branka sa suzama u očima.
Branka nam je spomenula i časnu sestru koja je imala problema s vidom te je došla zahvaliti što su njezine molitve uslišene, ozdravila je. Pamti i mladi bračni par koji se odmah nakon poroda i izlaska iz bolnice došao pomoliti i zahvaliti što je unatoč velikim problemima u trudnoći sve dobro prošlo. No, kako kaže, najveći dar koji joj je dao dragi Bog je njena unučica. Rodila se 13. lipnja, na 13. godišnjicu ukazanja, točno u podne. Bio je to jasan znak uslišanih molitvi.

PUT DO SVAKOG SRCA

– Prema mišljenju doktora, moja snaha nije mogla zatrudnjeti -objašnjava Branka zašto je unučica poseban dar svima i pozivajući sve da dođu, skrušeno se pomole i nađu svoj mir. Jer, kaže, ne trebaju čovjeku nikakvi znakovi po nebu: Majčica će naći način na koji će dotaknuti svako srce.
Gospa Gradinska tako je dotaknula i srce Višnje Blažević, također iz Gradine. Iako nije vidjela ukazanje, u Gospinu prisutnost u Gradini vjeruje od početka.

-Vjerujem. Ostvarenje moje želje samo je potvrdilo tu vjeru.Došla sam Gospi moliti se za svoje treće dijete, da se rodi 13. i to mi se ostvarilo- priča nam Višnja, ističući da je i prije ukazanja bila vjernica. No, što je više dolazila na mjesto ukazanja i molila se, vjera u njoj je rasla i jačala se.
– Hvala Bogu sada cijela moja obitelj vjeruje i moli se, a na tome mogu samo zahvaljivati Gospi i dragom Isusu- kaže Višnja, ističući da dobiva velike milosti. Zacijelo su poniznost i skromnost samo neke od njih. Jer, ona je osoba kojoj danas, kaže, ništa više ne treba. Nije u potrebi, ne traži ništa više. Nastoji to prenijeti i na sebi bliske ljude. No nije lako, priznaje – vjera je nešto što svatko mora prihvatiti sam. (www.cv.hr, žđl)