Kao maturantica smatram da hrvatsko školstvo nastoji poboljšati svoju učinkovitost, ali nažalost to ne čini dovoljno. Promjena se ponekad pokušava ostvariti na potpuno pogrešan način. Iz vlastitog iskustva, ali i razgovora s vršnjacima iz drugih škola mogu reći nešto više; koje stvari su se pokazale korisnima, a koje ne tijekom srednjoškolskog obrazovanja.
Kod određenih predmeta tijekom školske godine dodano je previše sadržaja koji se ne mogu dovoljno kvalitetno proći niti ih možemo stići naučiti zbog ograničenosti vremena i samih školskih sati. Što se tiče pisanih i usmenih provjera, smatram da su oba načina dobra jer nas pripremaju za sljedeću stepenicu, a to je fakultet.

Važno je da kroz takve provjere naučimo kako na pravilan način iznijeti svoje mišljenje i točne informacije. Primijetila sam da su posljednjih godina udžbenici opsežniji i teže razumljivi. Ponekad sadrže mnogo suvišnih informacija koje nećemo stići proći ili ćemo ih naučiti, ali i zaboraviti u kratkom vremenu jer stiže novo gradivo koje treba svladati.

VIŠE PRAKTIČNE NASTAVE
Ono što se po mojem mišljenju pokazalo korisnim jest praktična nastava. Mnogo je lakše usvojiti gradivo kada imamo prilike vidjeti kako neke stvari funkcioniraju u praksi. Na primjer, posjetiti laboratorij i vidjeti kako se tamo praktično provode pokusi, kako gradivo ima primjenu… To na nas ima veći utjecaj nego sjediti u učionici i samo slušati o tome.
Odnos učenika i profesora uvelike ovisi i o samoj školi. Uočila sam kako su u strukovnim školama profesori češće opušteniji, dok su u gimnazijama više profesionalniji, suzdržaniji. Svjesna sam da je biti profesor težak i zahtjevan posao; moraju prenijeti svoje znanje na mlade generacije, motivirati ih, zainteresirati i na što bolji način održati svoj sat. To je pak zadaća koju ne može raditi bilo tko.

Sretna sam jer mogu reći kako sam u svojoj školi imala priliku upoznati nekoliko odličnih profesora. Ne samo da su im sati bili zanimljivi, čak i onda kad gradivo nije, već su cijelo vrijeme imali na umu kako nama učenicima olakšati ponekad vrlo teške dane. Prije nego krene predavati svoj predmet, profesor mora uspostaviti dobar odnos s učenicima, budući da je on odgovoran i za dobru atmosferu u razredu, a koja je i više nego važna. Profesori bi trebali voditi glavnu riječ i ostvariti što bolji odnos između učenika i profesora.
Pokazalo se kako će učenici uvijek biti bolji i poslušniji prema onim profesorima koji ocjenjuju korektno, imaju razumijevanja za njih, koji su otvoreniji i kojima je stalo do mišljenja samih učenika.

RJEŠAVATI VIŠEGODIŠNJE PROBLEME
Iako imamo profesore koji rade odličan posao, ovdje moram naglasiti kako ima i onih koji još moraju i trebaju raditi na sebi. Važno je da su profesori prije svega socijalni. Potpuno je jasno kako nisu svi profesori jednako vješti u građenju odnosa, ali i za to postoji edukacija, vježba i na to bi trebalo obratiti pozornost.
Jedan od uočenih problema koji su, vjerujem, primijetile i druge generacije je to što neki profesori ne prate promjene. Godinama, ako ne i desetljećima, predaju na potpuno jednak način. Budući da ne mijenjaju način svog rada, unatoč svim školskim reformama rezultat je monotona nastava.

Ovdje ne mogu izostaviti one rjeđe slučajeve u kojima kod pojedinih profesora dolazi do nepravdi: favoriziranja pojedinih učenika ili, ono suprotno, kad profesor nedovoljno cijeni trud onih učenika koje iz nekih poznatih (ili nepoznatih razloga) odbacuje.
Svatko od nas, pa i sama, svjedočila sam nekim neželjenim situacijama u učionici. Pojedini profesori u školama znaju učenike vrijeđati kroz neku vrstu šale i time još više narušavaju njihovo samopouzdanje koje je u ovoj fazi života ionako jako osjetljivo. Ako odrasli ne reagiraju, a upravo tako ti problemi završe, iako se na isti problem tuže generacije djece, mladi to teško podnose.

Svjesni smo činjenice da je neki profesor ili ravnatelj dobio posao „preko veze“ ili već dugi niz godina radi na istom radnom mjestu te da ne može dobiti otkaz, iako s njim ili njom učenici nisu zadovoljni te da s tim profesorom imaju probleme koji se godinama ne mogu riješiti.
I sama sam svjedočila takvim situacijama.

UČENICI IMAJU ŠTO REĆI
Od iznimne je važnosti da stariji ponekad poslušaju probleme i prijedloge učenika budući da se upravo u takvim razgovorima često kriju i rješenja za mnoge probleme. Također smatram kako bi bilo vrlo korisno kada bi učenici sami mogli birati predmete koje bi željeli slušali više sati jer bi ih to dodatno motiviralo za područje koje ih više zanima i kojem bi se više i posvetili.

Motivacija najčešće nestaje u onom trenutku kada učimo ono što nas ne zanima, kada se taj trud ne cijeni i kada profesori ne ocjenjuju pravedno. Hrvatsko školstvo pred sobom zato ima vrlo dug i težak put k tome kako popraviti greške koje se ponavljaju godinama u obrazovnom sustavu. Nadam se da će početi slušati mlade koji su prošli kroz taj isti sustav i koji imaju što reći o njemu i kako ga poboljšati.

Ovaj članak dio je specijalnog izdanja Virovitičkog lista koji je posvećen maturantima gdje su oni kreirali naslovnu stranicu i deset ključnih stranica na kojima se inače nalazi rubrika “Aktualno”.

(icv.hr, Lana Relić, ilustracija Freepik)