Polarna svjetlost (sjeverna svjetlost, sjeverna zora ili prema lat. međunarodni termin: aurora borealis) je vrlo lijepa i neobična svjetlosna pojava u atmosferi.

 

Iako je česta, gotovo uobičajena pojava, za vedrih noći u polarnim krajevima obiju Zemljinih polutki (ovalni pojas između 600 i 800 zemljopisne širine), u nas je dosta rijetka pa je imamo priliku vidjeti 2-3 puta u tridesetak godina.  

 

Na sjevernoj polutki se u početku pojavljuje kao svjetlosni luk iznad sjevernog horizonta, a na južnoj polutki iznad južnog horizonta (aurora australis, što znači južna zora). S tim u vezi je pojava i dobila ime. U našim tekstovima i dokumentima najčešće se upotrebljava naziv polarna svjetlost (a ne polarno svjetlo), kojim se stoga i mi danas služimo kao stručnim nazivom (što je i preporuka lingvista).

 

Polarna se svjetlost javlja znatno rjeđe u umjerenim zemljopisnim širinama, a naročito je rijetka u ekvatorijalno području (aurora tropicalis). Viđenje pojave iz tih krajeva vezano je uz razdoblja pojačane Sunčeve aktivnosti (s periodom od oko 11 godina) ili uz nenadanu pojavu snažnih bljeskova na Sunčevoj površini, a može biti popraćena snažnim magnetskim olujama u Zemljinom vanjskom magnetskom polju.

 

 

Pojava polarne svjetlosti u atmosferi nastaje u njenim visokim slojevima (na visinama od 100 do 1000 km nad Zemljinom površinom). Najčešće se razvija na visini od oko 100 km. Ta pojava je posljedica procesa sudarne ionizacije između nabijenih čestica Sunčeva ili kozmičkog porijekla s neutralnim česticama Zemljine atmosfere.

 

Čestice Sunčeva ili kozmičkog porijekla prodru u Zemljinu atmosferu vođene i ubrzane silnicama Zemljinog vanjskog magnetskog polja (magnetosfera). To polje poprimajući ljevkasti oblik, iznad magnetskih polova biva pojačano i usmjereno okomito na Zemljinu površinu. U sudarnom procesu atmosferska neutralna čestica postaje ionizirana i pobuđena, što se očituje u raznobojnom svjetlucanju, ovisno o vrsti pobuđene čestice.

 

Molekulski kisik emitira više nijansi crvene boje. Ionizirana molekula dušika emitira plavu i ljubičastu boju itd. Svjetlosne tvorevine poprimaju razne oblike (pruge, lukovi, draperije, vijenac), mogu biti jednolične ili zrakaste strukture, a svi navedeni parametri mogu biti stalni ili mirni, odnosno promjenljivi (boja, oblik, struktura, položaj).

 

Istovremenim pojavljivanjem polarne svjetlosti i magnetske oluje u visokoj atmosferi, dolazi do indukcije snažnih električnih struja na većim visinama. Posljedica toga može biti indukcija visokog električkog potencijala u metalnim vodičima na površini Zemlje, kao što su telefonski i električni kablovi, pa i dijelovi onih Zemljinih slojeva koji sadrže dosta metala.

 

S tim u vezi dolazi do smetnji kao npr. pregaranje osigurača na električnim instalacijama, prekid telefonskih veza ili daljinskog prijenosa električne energije, smetnje u radio-emisijama itd.

 

 

Posljednji put je polarna svjetlost opažena u nas noću 10. na 11. veljače 1958., a zatim 1., 8. na 9. i 11. studenog 1991. te nedavno, noću 6. na 7. travnja 2000. godine. To znači da je prošlo više od 30 godina između prethodnih opažanja, dok se vremenski razmak između predzadnjeg i najnovijeg opažanja sveo na razdoblje kraće od osam godina.

 

Hrvatska, kao i veći dio Europe smješteni su izvan područja redovitog pojavljivanja polarne svjetlosti te se ta pojava vidi samo onda kada je ona naročito izražena u polarnom pojasu. U takvim slučajevima su oblici svjetlosnih tvorevina u polarnom području obogaćeni raznolikošću oblika i boja, među kojima prevladava crvenilo.

 

Time se tumači zašto svi zapisi (unatrag više od 200 godina) o polarnoj svjetlosti iz naših krajeva spominju prvenstveno crvenilo ili rumenilo iznad sjevernog obzora, dok se žuta, zelena ili druge boje rijetko spominju. Svjetlosni oblici poput luka, zavjesa ili vijenaca, česti i tipični u polarnim krajevima, u nas su rijetko viđeni.