Od 1. kolovoza do 1. studenog 2022. u organizaciji virovitičkog ogranka Matice hrvatske trajao je 3. međunarodni književni natječaj „Kristalna pepeljara“ za najbolju kratku kriminalističku priču 2022. Riječ je o natječaju koji nosi ime jednoga od najuspješnijih djela hrvatskoga književnika Milana Nikolića, „virovitičkog Simenona“ i autora tridesetak kriminalističkih romana, čije je stvaralaštvo obilježilo pedesete i šezdesete godine 20. stoljeća. Slijedeći trag koji je Nikolić ostavio u žanru kriminalističkoga romana, Ogranak je 2020. godine pokrenuo ovaj natječaj iz kojeg je proizašlo mnoštvo zanimljivih i posebnih priča. Do sada je na dva natječaja pristiglo čak 129 priča koje su objavljene u digitalnom zborniku.

Na 3. književni natječaj „Kristalna pepeljara“ pristiglo je 48 kriminalističkih priča, a peteročlano povjerenstvo u sastavu: prof. dr. sc. Vinko Brešić, glumica i spisateljica Vlasta Golub, diplomirani knjižničari Ivana Vidak i Josip Strija te profesorica Marina Mađarević odabralo je najbolje.

Nakon prethodnih slavodobitnika Natječaja, Marije Hardi iz Vukovara (pobjednička priča 2020.) i Marka Marasa iz Zagreba (pobjednička priča 2021.), nagrada je ovoga puta otišla u Šibenik.

Prvo mjesto i nagrada od 1000 kuna pripali su autoru priče „Natkrovlje od čempresa“ (zaporka: MareLibrum123) Robertu Aralici. U najužem krugu pohvaljenih za najbolju kriminalističku priču 2022. bile su i sljedeće priče: Goran Radiković „Rade li još uvijek ljepilo od starih konja?“, Marija Karacsonyi „Kupanje“, Andrijana Brkić „Kristalna čaša“ i Natalija Demirović „Dan poslije“.

Njihove priče donosimo vam u nastavcima u Virovitičkom listu. Ovoga puta donosimo vam priču Andrijane Brkić “Kristalna čaša”.

“Kristalna čaša”

Andrijana Brkić

UVOD

Kakav okus nastane u Vašim ustima dok trčite vani, a zima je i hladan zrak para Vam grlo?
„Krvav okus.“
Zimi, kad zapada snijeg i zaškripi pod Vašim nogama… Znate li kako izgleda topla krv na tom snježnom pokrivaču?
„Kao najljepši kontrast.“
Kakav je osjećaj smrznute ruke gurnuti pod topao mlaz vode?
„Bolan.“
A kakvog je mirisa nježna, njegovana koža?
„Zanosnog.“
Ili recimo… Na što podsjeća Zima Antonija Vivaldija?
„Na najljepši primjer kontrasta što živi u čovjeku, koji ispred svog bola stoji zanosan i čvrst, a kad sve prestane, njemu je u ustima i dalje onaj isti, krvav okus. Recimo… Vi i ja. Mi smo i mučitelji i mučenici istovremeno… Podsjeća na čovjeka koji pušta sve i stoji uspravan kao kristalna čaša, stvorena za ruku svog gospodara koji ju svaki tren može razbiti.“

Dišem otežano. To je od trčanja. Reći ću mu da je to od trčanja. Trudim se ostati zdrav i okretan i nema ništa loše u tome.
To su riječi koje tiho izgovaram i nogama sebi probijam put do ulaznih vrata zgrade. Dok ulazim u svoj stan, za mnom ostaju mokri tragovi duž cijelog hodnika. Za ovih sedamnaest godina, koliko živim ovdje, nikada nisam napravio veći nered. U meni čuči gađenje, ali ne smijem biti zgađen samim sobom. Međutim, sada kao pod hipnozom, hodam i ne zaustavljam se. Na kraju hodnika, na malom drvenom stoliću, zvoni telefon. Zove me sebi i čeka. Telefon nije zvonio kao inače. Sada kao da je zvonio utoliko glasnije što sam mu više prilazio.

Naposljetku, učini mi se da se cijeli stolić pod njim trese. Moje su ruke smrznute, ali
zanemarujem to i podižem slušalicu pa ju oprezno prislanjam na uho.
„Stan Dewon, izvolite?“
„Oh, dobra večer, gospodine Alexander! Pri telefonu detektiv Mettis, govorili smo neki dan, sjećate se?“
„A, da… Točno!“ odgovorim i detektiv se s druge strane prijatno nasmije.
„Gospodine Alexander, nadam se da poziv nije u nezgodno vrijeme. Nekako otežano dišete… Kao ona kad se zadavila.“
„Molim?!“ rekao sam to molim odveć grubo i glasno, a detektiv Mettis je potom ljubazno ponovio.
„Kažem, otežano dišete… Kao da su Vam se pluća zapalila“, ponovi i opet se ljubazno nasmije.
Dok je njegov ljubazni smijeh odzvanjao hodnikom, kroz moje misli prođe njezin lik.
Zadavila se na mojim rukama i gledala me kao da razumije moje djelo. Oči su joj zasuzile od kašlja uslijed kojeg je udarila krv na njezina usta. Nikad ju nisam vidio da plače, ali bi joj oči uvijek zasuzile kad bi se smijala.
To jutro, odnio sam njezino tijelo na rukama, duboko u šumu. Snijeg je dovoljno zapadao i škripao mi pod nogama. Magla, svila, njezina njegovana i nježna koža kraj mene zanosno miriše. Znate li taj miris, njegovane, nježne kože?
Stavljam svilenu maramu preko njezina lica i još za tren ju jasno vidim. Odmičem se… Pokrivajući njezin lik, svila se natopi krvlju, a topla krv na tom snježnom pokrivaču… Znate li kako izgleda?
Na trenutak je zavladao muk s obje strane slušalice. Bio sam uvjeren da je detektiv Mettis maloprije rekao nešto sasvim drugo od onoga što je zatim ponovio.
„Trčao sam“, izgovorim pomalo prenaglo.
„Zar Vam nije kasno sada za kopanje?“
„Molim?!“ u mojim očima ponovno se zatrese cijeli telefon i stolić pod njim.
„Kažem, zar Vam nije hladno sada za trčanje?“
Detektiv Mettis se očigledno zabavljao jer se i sada veselo smijao.

„Čujte“, nastavi detektiv, „teško se razumijemo ovako preko telefona… Jeste li slobodni u četvrtak navečer, oko šest poslijepodne, recimo… Za jednu laganu večeru?“
Danas je ponedjeljak. Želi večeru u četvrtak. Moram mu ponuditi nešto neočekivano.
Saberem se i samouvjereno odvratim: „Da, svakako. Četvrtak u osamnaest će biti dobro. Kod mene, molim Vas. Vjerujem da znate gdje me možete naći“, stisnem slušalicu u ruci koliko sam mogao jer su mi od topline u stanu počeli neugodno trnuti prsti. Pod nogama mi se načinila lokva, ali se ja svejedno uputim do toaleta. Odvrnem slavinu i gurnem smrznute ruke pod topao mlaz vode. Znate li kakav je to osjećaj, gurnuti smrznute ruke pod topao mlaz vode? Pogledam se u ogledalo. Moja koža je njegovana i nježna, sličim joj. Od udisanja hladnog zraka, zima mi i dalje para grlo, jagodice mi pucaju od bola pod toplom vodom, a detektiv Mettis… On zna.

Četvrtak je. Detektiv Mettis sjedi za stolom, nasuprot meni i jede polako. Ne ispituje me, mi jednostavno pričamo. Pričamo kao da nismo dva potpuno različita čovjeka. Na njegov zahtjev, upravo mu govorim čime se bavim iako on to već jako dobro zna. Zar se ne boji trovanja hranom? Ne, ne boji se. On zna da nije motiv.
„Vlasnik sam vodeće svjetske tvrtke u proizvodnji kristalnih čaša za ugostiteljstvo, a od lani se bavim i proizvodnjom i distribucijom vina koje ćete uskoro kušati.“
„Radite sami?“ upita usputno detektiv.
„Posao nisam naslijedio od oca, posao sam izgradio sam… Ako je to ono što zapravo pitate.“ Detektiv Mettis razvuče osmijeh, nimalo uvrijeđen. Ustanem i priđem njegovoj strani stola. Prinesem bocu vina kristalnoj čaši do njegova, na stol položena dlana i natočim, a on zahvali.

„Jesu li našli tijelo djevojke koja je nestala?“ upitam.
„Nisu, ne. Nego, dajte da pričamo o nečemu vedrijem.“
On me želi mučiti polako, znam, jer i ja sam mučitelj, ali… Kad priđem tom čovjeku i malo se nagnem, jasno osjetim, mirišem u njemu mučenika, onakvog kakav sam i ja sam.
„Recite mi malo o tim kristalnim čašama. Gledam u Vašu cijelu večer i neizmjerno joj se divim“, reče detektiv Mettis i pokaže na čašu koju sam držao i točio sebi vino. Polako odložim bocu i kristalnu čašu na stol. Okrenem leđa detektivu Metissu i uputim se do gramofona. Postavim ploču i lagano spustim ručku da klizi po njoj. Dok sam to činio, objašnjavao sam izradu kristalnih čaša.

„Izrađuju se ručno, tako da se kroz duge, tanke, metalne cijevi oblikuje užarena staklena masa iz koje na kraju nastane savršena kristalna čaša.“
Detektiv Mettis sluša sa zanimanjem, a u pozadini svira Zima Antonija Vivaldija. Priđem stolu i podignem kristalnu čašu pa nazdravimo. Detektiv Mettis ne zna da se u kristalnoj čaši iz koje pijem nalazi njezin prah. Tijelo koje sam spalio i ono jedino vrijedno što je od njega trebalo ostati, u prahu.
Kad otpijem gutljaj, izgovorim:
„Ovoj čaši se dive svi. To je posebna izrada.“

Detektiv Mettis sjedio je i oči držao zatvorene. Niz njegovo grlo slio se okus nadmoćnog, oslobađajućeg osjećaja kakav čovjek ne bi bio u stanju opisati, naslikati ili odsvirati, ali jedan ga je ipak uspio uhvatiti i stopiti u boci vina. Kad je napokon otvorio oči, nalazio se u blagovaonici svog stana. Sjedio je za stolom i gledao u poklonjenu bocu vina pred sobom. Tad osjeti neutaživu žeđ i želju pa otvori bocu i napije se. Zatim spusti bocu i nagne se nad stol kao da na njemu piše nešto bitno za njega, a zatim ispljune gutljaj vina. Pokušavao se sjetiti što se dogodilo u stanu Alexander Dewona i kakvom je to nadmoćnom osjećaju podlegao on, koji nikada ničemu ne podliježe. Vidio je lik Alexander Dewona kako diže kristalnu čašu i nazdravlja, a onda je zažmirio, osjetio taj fundamentalan osjećaj kako mu klizi niz vrat i obuzima cijelo tijelo. U pozadini je svirala skladba Antonija Vivaldija, a Alexander Dewon je tada rekao nešto za onu svoju divnu, kristalnu čašu. Što li je rekao? Detektiv Mettis nakratko zažmiri.

„…Ne podsjeća li na čovjeka koji pušta sve i stoji uspravan kao kristalna čaša, stvorena za ruku svog gospodara koji ju svaki tren može razbit?“
Detektiv Mettis jako je dobro znao kakvog je divnog izgleda bila ta djevojka, građena kao kristalna čaša i jednako tako krhka i lomljiva. Svih tih godina zanimala se za samo jednog čovjeka, a on je tu večer objedovao s tim istim čovjekom za njegovim stolom i pitao se:
„Kako to da njega netko do te mjere primjećuje i poseže za nekim toliko odsutnim i
nedostupnim?“

Dakle, on je gospodar, a ona njegova kristalna čaša.
Detektiv Mettis naglo otvori očne kapke. „Drži ju u čaši…“ izgovori tiho kao da mu se od zaprepaštenosti ukočila vilica. Zatim još tiše stane ponavljati, gotovo kao da prisjećanje za njega nije gotovo: “Kontrast, kontrast… Što me upitao?“
Pogled mu padne na bocu vina iz koje je netom pio. Obuhvati ju rukom i dalje držeći usta otvorena. Boca je bila omotana bijelom naljepnicom, a na njoj su stajale crvene točke kao rad nekakvog apstraktnog umjetnika koji slika krvlju. Gledao je bocu u tišini i kad je napokon progovorio, više nije znao govori li u sebi ili naglas. Sada se jasno sjećao njegovih riječi:
„Znate li na što me podsjeća Zima Antonija Vivaldija? Na najljepši primjer kontrasta što živi u čovjeku. Recimo… Vi i ja. Mi smo i mučitelji i mučenici istovremeno… Podsjeća me na čovjeka koji ispred svog bola stoji zanosan i čvrst, a kad sve prestane, njemu je u ustima i dalje onaj isti, krvav okus.“

Detektiv Mettis odgurne se rukama od stola, a boca s vinom padne i razbije se. Sadržaj se prolije i upije ga bijeli tepih pod njegovim nogama kao hladan snijeg tople kapi krvi. Dok se vino upijalo kao da se približavalo detektivu Mettisu, a on se odguravao nogama dok nije konačno dospio do kuhinjskog ormarića, iz kojeg izvuče koš i povrati.
Znate li kakav je okus krvi u ustima?

(www.icv.hr, foto: freepik)