Od 1. kolovoza do 1. studenog 2022. u organizaciji virovitičkog ogranka Matice hrvatske trajao je 3. međunarodni književni natječaj „Kristalna pepeljara“ za najbolju kratku kriminalističku priču 2022. Riječ je o natječaju koji nosi ime jednoga od najuspješnijih djela hrvatskoga književnika Milana Nikolića, „virovitičkog Simenona“ i autora tridesetak kriminalističkih romana, čije je stvaralaštvo obilježilo pedesete i šezdesete godine 20. stoljeća. Slijedeći trag koji je Nikolić ostavio u žanru kriminalističkoga romana, Ogranak je 2020. godine pokrenuo ovaj natječaj iz kojeg je proizašlo mnoštvo zanimljivih i posebnih priča. Do sada je na dva natječaja pristiglo čak 129 priča koje su objavljene u digitalnom zborniku.

Na 3. književni natječaj „Kristalna pepeljara“ pristiglo je 48 kriminalističkih priča, a peteročlano povjerenstvo u sastavu: prof. dr. sc. Vinko Brešić, glumica i spisateljica Vlasta Golub, diplomirani knjižničari Ivana Vidak i Josip Strija te profesorica Marina Mađarević odabralo je najbolje.

Nakon prethodnih slavodobitnika Natječaja, Marije Hardi iz Vukovara (pobjednička priča 2020.) i Marka Marasa iz Zagreba (pobjednička priča 2021.), nagrada je ovoga puta otišla u Šibenik.

Prvo mjesto i nagrada od 1000 kuna pripali su autoru priče „Natkrovlje od čempresa“ Robertu Aralici. U najužem krugu pohvaljenih za najbolju kriminalističku priču 2022. bile su i sljedeće priče: Goran Radiković „Rade li još uvijek ljepilo od starih konja?“, Marija Karacsonyi „Kupanje“, Andrijana Brkić „Kristalna čaša“ i Natalija Demirović „Dan poslije“.
Njihove priče donosimo vam u nastavcima u Virovitičkom listu.

Kratka kriminalistička priča „Natkrovlje od čempresa“ Roberta Aralice nagrađena je priča trećega Međunarodnoga književnoga natječaja „Kristalna pepeljara“ za najbolju kratku kriminalističku priču 2022. godine. Priča je, osim nagrade od 1000 kuna, dobila i svoje mjesto u digitalnom i tiskanom Zborniku natječaja u kojemu će se okupiti odabrane priče pristigle na trima natječajima (2020. – 2022.). Natječaj i zbornik objavljuje Ogranak Matice hrvatske u Virovitici.

Robert Aralica „Natkrovlje od čempresa“
Grede kuća naših cedri su, a natkrovlje čempresi (Pj 1,1-8,14).

Ovo je priča o mojim roditeljima koju nisam niti mogla znati onog dana kada sam se rodila, koju su skrivali među stranicama svojih starih, nagriženih bilježnica. Polako sam ih čitala, pažljivo i usredotočeno, pa probavljajući ih pospremala u saće svog pamćenja. Sve je započelo 28. prosinca, prije trideset godina, na dan kada će me moji roditelji deset godina poslije začeti u sličnoj atmosferi. Zamišljam da je kiša natapala asfalt isparavajući u dimu hladnoće dok je glazba na radiju krckala i uvlačila se među njihove sjene poput koridora između dviju zaraćenih strana. Vraćali su se kroz šumu s mjesta na kojem se dogodilo nešto što ne mogu utvrditi na temelju dostupnih dokaza. Već pomalo nacvrcana i raščerupana, majka je stekla hrabrosti ugasiti radio koji se neprestano kvario. Iako je ocu jednako smetao, ponovno ga je upalio – i tako tri puta sve dok njegov zvuk nije naposljetku zgasnuo u svađi.

Kiša je rominjala, a šuma je bila tamna i mračna, sasvim siguran otklon od ostatka svijeta na kojem se ni živa ni mrtva duša ne bi očekivala sve do onog tupog, mesnatog udarca. Izašli su iz automobila i ugledali jedan već parkirani. Iza njih je sada ležao stariji bradati muškarac koji se ondje zaustavio kako bi odvukao pregaženo lane. Nisu znali što učiniti. Bili su mladi i zacijelo su osjećali da bi ih ova nesreća mogla koštati sreće na koju su smatrali da polažu sudbinsko pravo. Otac je bio pribran, a majka zgrožena. Takvima ih barem mogu zamisliti. Zgrabili su jedno drugo, a vrlo brzo i ono truplo koje su posjeli nazad u automobil. Otac ga je htio zavezati, ali majka je inzistirala da to ne učini jer će tako biti uvjerljivije. Držeći bijelu krpicu u ruci, otac je okrenuo ključ, postavio kamen na papučicu i brzo se odmaknuo od automobila koji se sada zabio u koru debelog cedra. Majka nije bila zadovoljna s tim koliko je prednja strana karoserije razbijena pa ju je dodatno smrskala velikim kamenom. Srndaća su pak namjestili tako da je izgledalo kao da je vozač, udarivši ga, sletio s ceste.

Na putu do kuće nisu prozborili ni riječ, ali su zasigurno osjećali ono slatko ujedinjenje što se zbije kada se proživi tako traumatičan trenutak. U sigurnosti svojih zidova, onih zidova među kojima sam odrastala do današnjeg dana, moji roditelji mora da su osjećali kao da svijet onkraj njih i ne postoji. Treperili su od straha, od uzbuđenja i onog dijela bića koji se poput ovisnika opija ushitom. I kao što su se maloprije zgrabili u očaju mračnog trenutka, tako su se sada, sjedinjeni novim, do tada neproživljenim iskustvom, povezali u bjelini svoje postelje. Nakon nekoliko dana, pročitali su u novinama da je njihova laž uspjela i sve se nakon nekog vremena vratilo u normalu. Dapače, ne u normalu, već u mošusnu toplinu doma kakvu su do one kišne večeri na cesti bili zagubili, ne samo u stagnaciji srednjoškolske veze, već i u onom čudnom događaju koji se ne da razjasniti, u onom čudnom mjestu s kojeg je otac te večeri doveo majku. Bila je to prva žrtva koja se prostrla na odru njihove ljubavi. Živjeli su tako pet godina, skladno i strastveno, jer su, pretpostavljam, vjerovali da bi pomisao na prekid predstavljao uvredu proživljenoj muci. Naravno, katkada su se oboje pobojali da će ih ipak uhititi, a majka je tijekom vikenda na rođakovom pčelarskom imanju doživjela prvu od mnogih snomorica u kojima je vidjela oca kako se pretvara u srndaća i stoji na sve četiri dok preživa bijele ljiljane na modrom pašnjaku. Tjerao je malene lisice što su se zavlačile na njihovo polje i makar je vjerovala da nikada ne bi mogao prežvakati ništa drugo osim trave, vrlo brzo se uvjerila da može rastrgnuti plećastog jelena kraljevskih rogova koji se odnekud stvorio u želji da je odvede.

Nakon pet godina, prvotni se žar polako gasio. Ponovno su započela predbacivanja, a i majka se sve više udaljava od oca zasigurno jer je osjećala da je on bio taj koji je bio ubojica, jer je on te večeri držao nogu na gasu. No nije ga krivila, već je sebe zbog tog događaja smatrala žrtvom. Jednog poslijepodneva ponovno je započela svađa i to samo zato što je otac čitao pseudoautobiografski roman Kći Diblajimova, što je iz nekog nejasnog razloga shvatila kao uvredu. U očevu dnevniku stoji da je skrivala uplakano lice dok mu je govorila da se osjeća nemoćnom, da osjeća krivnju što je u onom nesretnom trenutku okrvavio svoje ruke samo zbog nje. Tada su se pogledali, kao što se gleda dvoje ljudi koji rastu usporedo još od trenutka otkrića prve tajne mladenaštva, one tajne koja dvoje spaja i tjera ih da se odreknu svojih roditelja te da biljegom vremena i pečatom odabira prisegnu svojoj novoj obitelji.

Vratili su se istom cestom na kojoj su pregazili starca, do jedne vikendice što se skrivala među krošnjama. Suton se već gubio iza brda kada se majka uspela na balkon promatravši kroz zamagljeni prozor kako dva malena dječja tjemena blaguju za stolom dok jedna žena kose stavljene u punđu, isto tako okrenuta leđima, stoji u kuhinji. Muškarac je nasmiješen nešto odgovarao svojim kćerima, no ubrzo mu je lice zahvatio grč kada je ugledao majku koja mu je mahala. Brzo je navukao jaknu te izišao na balkon, no majčin se smeđi kaput poput kakve utvare već gubio među granama. Pronašli su se na jednom skrovitom proplanku. Majka je stajala sasvim mirna s rukama u džepovima, a muškarac crven, oznojen i zadihan. No prije nego li je mogao upitati što se događa, otac ga je ščepao za vrat natjeravši ga da klekne. Zasigurno se sada osjećao sasvim sićušnim naspram mog oca koji mu je jedva sezao do ramena. On je uperio svoj pištolj i tada je muškarac mogao vidjeti da se pred njim nalazi jedna malena drvena kutija. Oboje su se udaljili dok je nesretnik tiho jecao. Majka je prišla svom mužu i privezala mu bijelu maramu oko kapaka, a zatim mu sasvim nježno i brižno uzela pištolj iz ruke. Natjerala je onog, nepoznatim ucjenama i prijetnjama (koje se vrlo lako mogu naslutiti) neka otvori kutiju privezanu konopcem. Kada je muškarac, već pokoren i u suzama, otvorio kutiju, čitav roj pčela bijesno je izletio i izbo ga do gušenja. Stvar je bila gotova pa ju je majka povukla do svojih nogu istjeravši iz nje posljednje dvije rasplesane pčele te vratila ocu onaj prebojani plastični pištolj kojim sam se i ja katkada znala igrati.

I tu su večer proveli u postelji i tih je pet godina prošlo tinjajući u žaru. Svoju su želju za opasnošću tažili igranjem mikada i pucanjem u streljani, no zadah dima iz pregrijane cijevi i drhtavo trenje drvenih štapića jednako su tako splasnuli kada se u njih ponovno uvukla sumnja u vlastitu ljubav – osobito zbog toga što su sada željeli imati dijete čije postojanje nije zaslužilo da se grca u onom neizbrisivom sjećanju na umorena trupla. Smiju li oni, ubojice drugih ljudi, izroditi novog čovjeka? Nisu bili sigurni. Nisu više bili sigurni niti trebaju li zaista biti zajedno. No, ako su si stvarno suđeni, ako zaista zaslužuju to dijete, onda će sudbina govoriti njihovim jezikom, onda će oni moći isplanirati platonsko ubojstvo i da si to ne kažu. Neka on namjesti metak, a ona će namjestiti žrtvu pa će se možda iz takva krnjeg odnosa izroditi nešto pravedno.

Badnjak i Božić prošli su u toplom obiteljskom ozračju, ukusnoj hrani i tajnim pripremama za ubojstvo (oboje su odlučili upotrijebiti pisma čije sam probne isječke pronašla zabijene u crijep naše kuće dok sam namještala satelitsku antenu). Sljedećeg jutra, otac se vratio izvana s novinama pa namočio jedan bourbon keks u šalicu kave onako kako to uvijek čini. Mora da je čekao da se mališan dopola natopi smeđim venama prije nego li ga je stavio na jezik. Taman kada ga je zagrizao, majka se pojavila na vratima pa je otac započeo nepotrebno sporo i teatralno listati novine, proučavati čega sve ima u politici i sportu, a potom pokušao riješiti i jedan sudoku (to mu, vjerujem, nije pošlo za rukom). Naposljetku, ipak je otvorio crnu kroniku i s blagim osmjehom na licu odgurnuo novine do majčina ruba. U sačuvanom isječku novina stoji da je neki čovjek pored streljane sačekao ljubavnika svoje žene, o kojoj je pokvarenjak napisao roman Kći Diblajimova (izgleda da je otac tutnuo pismo nekom svom poznaniku, a majka napisala zavodljivu poruku književniku ‒ kako bi pokušali do kraja uništiti svako sjećanje na počinjena ubojstva).

Što se dalje događalo nepotrebno je prepričavati, no plod tih događanja sada je pripovjedač ove priče. Teško je utvrditi kako su se moji roditelji izvukli, koliko im je bilo teško čuvati sve te tajne i koliko puta su pomislili kako bi bilo najbolje da se nisu upoznali, no čak i tada bili bi jednako u krivu jer, kao i svaka druga ljubav, i ona njihova živjela je na truplima negiranih ljudi. Moji roditelji, ta dva predivna stvorenja, koja su mi priuštila toliko sreće, bezbrižnosti i zadovoljstva, čija ću zajednička sjećanja sada zauvijek morati pretresati, a istine potiskivati, zbog mog poziva i razgovora s istražiteljima, jutros su privedeni.

(www.icv.hr)