Duboka podravska brazda, mutni virovi Drave, žuta slavonska polja i miris toploga kruha. Topli bakini prsti utkani u crvenu šaru na djevojačkoj rubači – priča je to koja prati jedan od Jasninih suvenira, a u kojem mnogi mogu prepoznati vlastite uspomene.
Raznolikost, ljubav prema kulturi i zavičaju, uz veliku dozu kreativnosti – tim se riječima može opisati kućna radinost “Eni”. Vrijedne ruke Jasne Gojević i njezinog sina Enia već gotovo 20 godina izrađuju suvenire i razne ukrasne predmete te kroz njih čuvaju uspomene i identitet našega grada. Satovi i tacne svih mogućih oblika i dizajna, šalice, nakit od murana, plakete, vaze, magnetići, crteži na stakalcima, slike raznih veličina, pepeljare, svijećnjaci, morski suveniri, privjesci, ogledala i mnoge druge rukotvorine krase dom obitelji Gojević, s kojima razgovaramo o ljubavi prema tradiciji Virovitice i njihovom unikatnom poslu.
ČIPKA NA STAKLU
Kreativci su svoju radinost započeli s vizurama grada na staklenim tacnama koje je Jasna sama nacrtala. Nakon toga proširili su asortiman s tradicionalnom čipkom, također oslikanom na staklu. Ideju je Jasna dobila iz djetinjstva. Naime, Jasnini roditelji su rodom iz Špišić Bukovice, a njena baka, teta i druga rodbina, koji su svojevremeno nastupali i plesali u KUD-u “Seljačka sloga” Špišić Bukovica, ponosno su nosili narodnu nošnju. Nošnji, vezu i drugim nositeljima kulture i tradicije nije mjesto u tami ormara, odlučila je Jasna i motive iskoristila na novi način.
– Žao mi je što nošnje stoje u ormaru. Mi smo to odlučili promijeniti, ali i zadržati tradiciju, na neki novi način. Budući da je staklo dobar medij za očuvanje, osmislili smo tacne i ostale staklene predmete na koje se stavlja čipka s narodne nošnje – objašnjava Jasna. Staklo je dobilo partnera u ovom umjetničkom izražaju kroz čipku sa stolnjaka, rubače i ručnika. Prepoznatljivi motivi svidjeli su se Virovitičanima. Duboka podravska brazda, mutni virovi Drave, žuta slavonska polja i miris toploga kruha. Topli bakini prsti utkani u crvenu šaru na djevojačkoj rubači – priča je to koja prati jedan od Jasninih suvenira, a u kojemu mnogi mogu prepoznati vlastite uspomene.
– Uglavnom smo nailazili na dobar prijem, no trenutno je zastoj u poslu. Ljudi nemaju sredstava, a to se odražava i na nas – kaže Jasna.
MINIMALNA CIJENA ZA MAKSIMALAN TRUD
Svojevremeno su imali i trgovinu. No, u Virovitici je teško opstati samo od prodaje suvenira.
– Današnje vrijeme je takvo, moramo misliti samo o tome kako prodati i zaraditi. Prije su suveniri bili značajniji, a danas ljudima više nije stalo do uspomena na ovaj način – kaže Jasna. Ponekad je teško pokriti i osnovne troškove proizvodnje, materijala, s onim što od gotovog proizvoda zarade. O naplati truda, ideje, kreativnosti, unikatnosti pritom više nema ni govora.
– Cijena mora biti minimalna, a i tada nam je teško prodati pojedini suvenir – iskreno kaže Jasna. No, unatoč slaboj zaradi baština koju čuvaju svojim radom neće nestati. Vizure grada, narodna nošnja kao identitet virovitičkih sela te drugi starinski motivi ostaju sačuvani u svakom tanjuriću, šalici, magnetu i drugim predmetima kojima se “Eni” posvećuje s ljubavlju.
Svaki suvenir prati i zasebna priča
Iza prekrasnih suvenira kućne radinosti “Eni” krije se ogroman posao. Čipka se prvo izrađuje kompjuterski, a zatim se sitotiskom izrađuje preslikač. On se lijepi na staklo i peče. Slijedi i priprema stakla koje se mora izrezati i staviti u kalupe. Kada se preslikač utisne u staklo, postupak je gotov – više se ne može skinuti i to je trajan suvenir. On će dobiti kutijicu ili ukrasni papir, ali i nešto od srca. Svaki proizvod prati i priča koju piše umirovljena učiteljica Jasna. – Kada ljudi pročitaju tu pričicu, ponekad se i rasplaču jer se sjete svoga djetinjstva. Tome zapravo suveniri i služe – ističe Jasna govoreći o svojoj ljubavi prema Virovitici i crtanju iz srca.
Tekst: Željka Đaković
Foto: Mirjana Lukačić
[g-gallery gid=”418433″]
