Služeći se svjedočenjima Marice Inof i Franje Bošnjaka, Spomenicom škole u Novakima, povijesnim dokumentima i stručnom literaturom, Petar Kolarić iz Slatine, inače rođen (1952.) u Novakima, napisao je Povijest Okruga Novak i sela Novaki.

Umjesto uvoda zabilježio je samo jednu rečenicu iz pisma zeta hrvatskoga bana grofa Ivana Draškovića 1605. godine, banu iz dvorca Opeke kod Vinice: “…mene je na pisanje naše povijesti potaknula dužnost… za koju sam smatrao da se treba ispuniti zbog ljubavi prema domovini”.

Premda ona objašnjava i Kolarićevu težnju da napiše povijest svoga mjesta, upitali smo ga za prave razloge.

– Povijest Novaka duga je i zanimljiva, a meni je žao što malo ljudi zna kakvo je bilo značenje Novaka kroz povijest, i što se sve na tom području tijekom stoljeća događalo.

DOLAZAK RIMLJANA
Kolarić ne želi tiskati svoju knjigu, kaže, nema on novca za to, ali stavio ju je na Facebook pa neka njegovi prijatelji vide virtualno izdanje knjige i neka se služe iznesenim podacima, ako ih oni zanimaju.

Kolarićev uradak obiluje zanimljivostima koje jednostavno pozivaju na daljnje proučavanje i bilježenje. Zbog nedostupnosti, ili nepostojanja povijesne građe, teško je proučavati stariju povijest, a ona novija, iz 20. stoljeća, čini se nezanimljivom zbog marginaliziranog značenja sela. Ali stvarnost je sasvim drugačija i doista bi bilo šteta dopustiti da nas napuste ljudi koji su živi svjedoci događaja u proteklih pola stoljeća, a ne iskoristiti da se zabilježe njihova svježa sjećanja.

Otkako se popisuje stanovništvo, selo Novaki u općini Sopje, najviše stanovnika (800) imalo je 1931. godine, a najmanje prilikom posljednjeg popisa. Slično se kreće i broj stanovnika u okolnim selima. Povijesno sjedište arhiđakonata Zagrebačke biskupije Vaška od 1910. do 1948., imalo je između 900 i tisuću stanovnika, da bi danas u tom selu bilo samo 315 ljudi. U Gornjem Miholjcu je 1931. živjelo 969 ljudi, a danas ih je samo 304. Zidina je 1948. imala 499 stanovnika, a danas uopće ne postoji.

Novaki imaju povijest dulju od 16 stoljeća, prvi tragovi kazuju da je naseobina postojala još u vrijeme rimske provincije Panonije. Tada je, naime, “velika rimska cesta” od Suhopolja u smjeru sjeveroistoka prolazila naseljima Naudovac, Orešac, Novaki i Vaška, do današnjeg Josipova. Mještani kažu da se i danas, osobito poslije obilnih kiša, po ispranom šljunku na oranicama jasno vidi trasa nekadašnje ceste uz južni rub naselja.

U 12. stoljeću kralj Stjepan III. Arpadović daruje posjed Novake viteškom crkvenom redu templara, čiji su pripadnici štitili kršćanske hodočasnike na putu u Svetu Zemlju. Templarsko sjedište komanderije (preceptorata) zapravo je majur, skupina gospodarskih zgrada na posjedu koji im je davao najsigurniji i najvažniji prihod – žito, vino, ulje, stoku i ovčju vunu. Templari (a poslije 1312. godine Ivanovci), postali su nositelji cjelokupnih društvenih zbivanja na područjima svoga djelovanja, bave se poljoprivredom, a na svojim imanjima grade utvrde i crkve. Južno od današnje Vaške sagradili su samostan od koga se danas pronalaze samo poneke opeke prilikom obrade zemlje, a to se područje i danas naziva Zidina.

Templari preuzimaju značajne administrativne, sudske i vojne odgovornosti, a samostan Novak postaje sjedište istoimene županije. U vrijeme Austro-Ugarske iz templarskog reda razvija se plemićki stalež jobagioni (kasnije hrvatsko niže plemstvo), stanovništvo bez povlastica (kastrenezi) i svećenstvo.

DOLAZAK TURAKA
Između Zagrebačke i Pečuške biskupije, na prostoru između rijeke Drave i Papuka, postojale su dvije vlastelinske cjeline – Vaška i Novak – sa svojim županima. Budući da se 1193. godine Novaki spominju kao južno vlastelinsko susjedstvo vlastelinskog okruga Vaške, ta se godina uzima kao godina prvoga pisanog spomena sela Novaki.

Vlastelinski okrug Novak prostirao se od Podravske Moslavine uz Dravu, sve do Slatinskog Drenovca i Voćina na obroncima Papuka. Tadašnji stanovnici Novaka na svojim su imanjima proizvodili sve što je bilo potrebno templarskom samostanu. Zahvaljujući uspješnom sudjelovanju u obrani kralja Bele IV. od Tatara u Mađarskoj, templari su imali ugled i kraljevu potporu. Cijelu Novačku županiju, osim tada isusovačkog samostana, kralj je kasnije darovao bosanskom banu Prijezdi, začetniku dinastije Kotromanovića, ali samo dvije godine kasnije ona je opet pod kraljevom vlašću.

Razni vlastelini upravljali su županijom Novak, da bi ona u 14. stoljeću postupno postala sastavni dio velike Križevačke županije. Jedino je samostan Ivanovaca zadržao svoju samostalnost do najezde Turaka. Novačani, međutim, nisu čekali turske osvajače, nego su izbjegli prema zapadu prije njihova dolaska. Turci su u Novake naselili 24 obitelji bosanskih pravoslavnih Vlaha kao svoje plaćenike, a selo Novaki i Novački okrug postali su dio kadiluka Virovitica u Požeškom sandžaku.

Dana 13. srpnja 1684. od turske vlasti oslobođena je Virovitica, a zatim i ostala mjesta, među kojima Slatina, Sopje i Voćin. Neke vlaške obitelji ostaju, neke bježe pa osnivaju svoja sela, a neke se vraćaju u krajeve iz kojih su došle.

DOLAZAK ŠVABA
Nakon protjerivanja Turaka iz Bosne, u Slavoniju se doseljavaju bosanske katoličke obitelji. One u Novakima dobivaju zajedničko prezime Bošnjak, koje je i danas najbrojnije u selu. Broj stanovnika, međutim, sporo se povećavao i 1736. godine u Novakima je bilo 12 vlaških i tri bošnjačke obitelji. U okolnim selima nije bilo bolje. Vaška je tada imala samo 15 domaćinstava, Kapinci 13, Sopje 30, Vranješevci sedam, Starin osam, Medinci devet, Gornji Miholjac 22, a Bakić deset. Izbjegli Hrvati počeli su se vraćati iz zapadnih krajeva na svoja ognjišta tek u 19. stoljeću, a dolazili su također iz mađarskih, baranjskih, bačkih i srijemskih mjesta. Godine 1866. u Novakima je već živjelo 59 obitelji sa 453 stanovnika. Kad je godinu dana kasnije Hrvatska postala dijelom Austro-Ugarske Monarhije, u Novake je doseljeno 46 njemačkih obitelji, čije je članove domaće stanovništvo nazivalo švabama. Oni s vremenom prihvaćaju jezik i običaje svoje nove sredine, a Novačani prihvaćaju njihovu kulturu stanovanja i društvenog organiziranja. Zadržali su se i brojni njemački nazivi obrtničkih zanimanja i alata.

Po završetku 1. svjetskog rata, kad je srpsko pravoslavno stanovništvo s povratnicima sa solunskog fronta naseljavalo Slavoniju, i u Novake je došlo desetak obitelji. Oni i danas žive u zaseoku Novaćka Đota. Partizani su poslije 2. svjetskog rata protjerali njemačku vojsku, s kojom se povlače i drugi Nijemci, pa i oni iz Novaka. Potomci nekoliko njemačkih obitelji, međutim, i danas tu žive. Nova vlast u Novake doseljava ljude iz Trnovca i Bartolovca, mjesta nedaleko od Varaždina.

Zalaganjem seoskog kneza Petra Bošnjaka, u Novakima je utemeljena školska općina, koja je pripadala političkoj općini Gornji Miholjac, a 1. listopada 1864. godine otvorena je prva (opća niža pučka) škola. Građu za školu darovao je knez Schaumburg Lippe, a prvi učitelj bio je Tito Horvat iz Sopja. Zbog starosti i loših uvjeta u objektu 1935. godine pokrenuta je inicijativa za gradnju nove škole, u koju su učenici krenuli školske godine 1943./44…

Eto, to je samo mali dio priče o jednom nekad velikom i važnom slavonskom središtu, a danas skromnom selu čija nas povijest uči da se minula vremena, ma kakva ona bila, ne bi smjela zaboraviti.

(www.sopje.hr, Glas Slavonije, PŽ)