Toplo nedjeljno prijepodne uz žal oceana i ritmove afričkih djembe bubnjeva. Bilo je to 28. siječnja, prava zaslužena nagrada nakon 16 dana vožnje od Hrvatske do Gambije, koja je već prve noći započela lomom šasije i koječega drugoga prilikom udara našeg vozila u ogradu autoceste N113 nedaleko Arlesa u Francuskoj. No, vrijedili su svi ti sati iščekivanja i strepnji po mehaničarskim radionicama, na parkiralištima ili uz cestu, od Saint-Martin-de-Craua do Janjabureha. Jer, zadovoljstvo, ponos i radost zbog ostvarenja svih zadanih ciljeva humanitarno-putopisnog projekta MyLife4Kids te uspješnog prolaska Virovitičana i Varaždinaca kroz cilj 12. Budapest Bamako relija – neizrecivo je.

Budapest Bamako najveći je humanitarni reli na svijetu koji se od 2005. godine vozi od panonske metropole, Europom i Saharom, do Podsaharske Afrike. Ove godine cilj je bio u Banjulu, odnosno Serekundi, dijelu velike gradske aglomeracije uz lijevu obalu i estuarij rijeke Gambije. Među stotinjak timova na cilj su stigle i sve tri hrvatske ekipe – Team Tesla, Rally Dogs i naš virovitičko-varaždinski četvorac MyLife4Kids kojeg su činili tim lider Damir Filipović, Stanislav Modrić, Aleš Vokurka i ja, Saša Pjanić. I prazan GR Y60 Nissan Patrola dakako, jer sva prikupljena pomoć koju smo vozili u Afriku podijeljena je putem.

TEŽE NEGO LANI

Peripetije s automobilom, premda neočekivane, već same po sebi nude uzbudljivo štivo s nepredvidivim obratima sudbine. No, to ćemo ipak ostaviti za neko putopisno druženje ili tribinu jer su glavni junaci ove priče siromašna djeca Mauritanije, Senegala i Gambije. Zbog njih smo i pokrenuli ovaj projekt, upustivši se u sve moguće izazove i rizike koje on sa sobom nosi. Zbog nekih je čak u jednom trenutku sve visjelo o niti. No riječ koju smo često čuli od Maroka do Gambije, Inshalah, osjetili smo i shvatili, ovaj put u svoj svojoj punini pa smo zato duboko zahvalni na svemu onome što se na kraju i mimo plana dogodilo. Čovjek snuje, Bog ostvaruje, moglo bi se zaključiti u našem slučaju. A zbog Njegove nevidljive ruke, djeca koju smo sretali imala su na kraju itekakvog razloga za veselje.

Ako usporedim prošlogodišnji reli i ovaj, na “prvu” mogu reći da je ovaj put bilo krajnje iscrpljujuće i neusporedivo teže, bez obzira što smo na kraju vozili uglavnom cestom. Osim toga, zbog rizika da povratak u Hrvatsku ne postane noćna mora po automehaničarskim radionicama, vozilo smo ovaj put odlučili ukrcati na brod u Banjulu, a 8500 km dug put kroz Europu i Afriku “preletjeti” za 7,8 sati.

BIJEDA I NEISCRPNI OPTIMIZAM

Priča s paketima pomoći i susretima s mališanima kojima smo ih darovali nadmašila je i najoptimističnija predviđanja. Kada je jednom krenulo u Mauritaniji, dalje je išlo kao “po špagi” i slijedeći neku neobjašnjivu providnost stizalo na mjesta gdje je pomoć uistinu bila najpotrebnija. Bila su to siromašna ribarska sela uz cestu prema Nouakchottu, zatim zabačena i sušom poharana područja Sahela s obje strane granice Mauritanije i Senegala, naseobine stočarskog naroda Pular, raštrkane posvuda po Senegala, SOS selo sa školom i domovima za napuštenu i zlostavljanu djecu, nadomak grada Basse Santa u Gambiji i još mnoge zemljoradničke zajednice uzduž rijeke Gambije koje unatoč blizini vode muku muče s navodnjavanjem.

Posebno nas se dojmila šarena ceremonija otvaranja bunara koji je u gambijskom selu Sankuli Kula izgrađen sredstvima prikupljenim od donacija sudionika relija. Euforija, radost i veselje ljudi, koji osim neiscrpnog optimizma i nemaju baš mnogo, tjerali su nam suze na oči. Ulazak u kolibe od blata sa slamnatim krovovima na poziv domaćina čiji jezik ne razumijemo, ali osjećaje jako dobro prepoznajemo, ostavljali su nas bez daha. Sjećam se i jednog mladića oboljelog od Pottove bolesti koji me, ležeći u polumraku na tvrdoj postelji, pozvao u svoju kuću i dopustio fotografiranje. Bilo mi je žao što uz brufene, aspirine, vitamine i antimalarike koje smo usput nabavili nisam imao i nešto što bi njemu moglo pomoći.

ZAHVALA DOBROČINITELJIMA

Ovakvih susreta bilo je napretek, praćenih dječjom cikom, pjesmom, veseljem i našim suzama.

I posljednje, no ne i manje važno, veliki naklon Josipu Kemfelji iz Mitsubishi internacional kluba iz Šašinovca, Pegas autodijelovima iz Sesveta te cijelom timu koji je mjesecima radio na pripremi vozila za reli, kao i Skuba d.o.o. na doniranom alatu koji je itekako bio korišten. Poseban naklon reanimacijskoj intervenciji Tomislava Kemfelje i u Francuskoj, u pravom coelhovskom stilu urote cijelog svijeta da se naša Afrika ipak dogodi. Također, naklon našim donatorima, gradonačelniku Virovitice Ivici Kirinu, tvrtki Flora d.o.o., učenicima OŠ „Slavko Kolar“ iz Hercegovca, ravnateljici Veri Obrovac i tajniku Juraju Markoviću, te učenicima prvog i četvrtog razreda Područne škole Lozan i njihovoj učiteljici Martini Lončar. Od srca hvala i najmlađima, mališanima Dječjeg vrtića „Cvrčak“ te svim dragim prijateljicama i prijateljima koji su, prateći stranicu Saša Pjanić, fotograf i putopisac, samoinicijativno pomogli ovoj priči.

Još jednom iskusili smo Afriku, vremenski kratko no neposredno i snažno, dovoljno da se trajno zarazimo afrofilskim virusom i već sada, uz peć i snijeg, počnemo razmišljati o nekoj novoj i skoroj afričkoj priči. (Tekst i fotke: Saša Pjanić)