Nastavnica matematike s pjesničkom dušom, književnica Natalija Bajer iz Lukača, osvojila je treću nagradu Gradske knjižnice Sesvete (u sklopu Knjižnica grada Zagreba), na 7. natječaju za Najljepše ljubavno pismo u konkurenciji odraslih.
Riječ je o natječaju na kojem se nagrade dodjeljuju u tri kategorije – za učenike osnovnih i srednjih škola te odrasle, a ove godine svoja pisma poslalo je 90 učenika i 50 odraslih autora.
Natalija Bajer na natječaju je sudjelovala sa zanimljivim pismom naslovljenim “Dragi moj Matko”, koji se jako svidio Povjerenstvu za odrasle, a u kojem su bili književnik Ivan Babić, docentica na Filozofskom fakultetu Odsjeka za kroatistiku Evelina Rudan i glumac kazališta u Varaždinu i književnik i dramski pedagog Zvonko Zečević. Osvojilo je treću nagradu.
Pismo su obrazložili kao “crnohumorni prikaz jedne zrele ljubavi”, u kombinaciji humora, krimića i, naravno, ljubavne priče, a donosi zanimljiv “završetak bez kraja”.
Ova simpatična i draga autorica i predana nastavnica odala nam je kako u vrijeme kada je popularnija komunikacija kratkim porukama, putem društvenih mreža i mobilnih uređaja, sama radije bira pisanje pisama rukom, pa uopće nije bilo upitno hoće li se javiti na natječaj. Ujedno, kaže, pismo Matku nije “tipično ljubavno pismo, romantično i ispunjeno samo uzvišenim osjećajima ljubavi prema voljenoj osobi”.
– Riječ je o pismu u kojem se progovara i o problemima koje neminovno sa sobom nosi život. Povjerenstvo je, u obrazloženju odabira ovog pisma za nagradu, komentiralo kako je riječ o zanimljivom crnohumornom prikazu jedne zrele ljubavi, a svatko tko pročita pismo može, prema svom nahođenju, konstruirati njegov završetak.
Inspiraciju za temu pisma pronašla sam u svakodnevnoj situaciji iz svojeg bračnog života, u kojoj se prepirem sa suprugom treba li kartice s lijekovima držati netaknute, sve do trenutka dok se iz njih ne izvadi zadnja tableta (recimo, dvanaesta od dvanaest) ili je bolje prazan dio kartice škarama odrezati ranije kako bi se u kutiji s lijekovima napravilo više mjesta (odrezati npr. dio kartice na kojoj je nekad bilo osam tableta, a ostaviti u kutiji samo komad ispunjen s preostale četiri tablete).
Tko pobjeđuje u ovoj raspravi, otkriva priča koju pripovijeda pismo – o situacijama koje su supružnicima itekako poznate, podijelila je s nama svoju priču N. Bajer.
Napomenula je kako koj je velika čast bila osvojili 3. nagradu te što je pismo, usprkos činjenici da, uz ljubavne, sadrži i elemente krimića, pronašlo put do članova stručnog suda.- I zadnje, ali ne manje važno, napominjem i kako je moj muž kod kuće, dobro, živ i zdrav – simpatično kaže Natalija, koja je, kao i drugi nagrađeni autori, svoje pismo sinoć (četvrtak), uoči Valentinova čitala pred publikom u Sesvetama.
Što je napravila Francika svojem Matku, otkrijte i sami:
Dragi moj Matko!
Ne vičem na tebe, nemoj mi zamjeriti zbog ovoga znaka uskličnika, samo malo glasnije pišem, ako je to uopće moguće, mislim, pisati glasnije. No, ti si mi i sam više puta rekao, kako je nama pjesnicima zapravo sve moguće, ako možda i nije baš sve, onda barem mnogo više od onoga, koliko je moguće vama, običnim smrtnicima.
Nisam ti zapravo htjela pisati, htjela sam ti sve ovo reći onako kako i treba, licem u lice, no možda će biti bolje na ovaj način, putem pisma, budući da ljudi ipak mnogo više pažnje posvećuju čitanju teksta nego slušanju jedni drugih. Ne moramo si lagati niti uljepšavati stvari, vidjela sam ja mnogo puta kako ti gledaš u mene i u moja usta koja oblikuju glasove, riječi i rečenice, da, upućene tebi, a ništa od toga što sam ti izgovorila, ti često nisi uopće čuo.
Glumio si da me slušaš, promatrao si mi lice, jedino me u oči nisi htio pogledati, valjda od nelagode ili straha da ću te prozreti. Ipak, nije ti ništa pomoglo to izbjegavanje kontakta očima, točno sam znala kada me slušaš, a kada ne. Dakle, ovoga ćeš me puta poslušati, htio to ili ne htio, jer nisi u poziciji birati, jednostavno nemaš izbora!
Da, znam da sam opet uskliknula, oprosti, ovaj put nije bilo namjerno.
Dakle, idem redom, a to znači od početka, ili da kažem od početka našega kraja, možda bi bolje odgovaralo istini, no pustimo sad to. Na početku si ti odbijao otići na pregled k novom liječniku, govoreći da je on jedna obična neznalica, napuhana i samodopadna njuška, premlada da bi tebi, staromu primarijusu u mirovini, išta pametno mogao reći.
Ja čak mislim, da si ti ipak tada otišao k njemu, a ne k onoj tvojoj nazovi-prijateljici, nemoj sada ništa kolutati očima, znam ja kakva je to prijateljica tebi bila, pogotovo u tvojim boljim, mislim mlađim danima, dakle, ja mislim da bi možda sve bolje završilo, samo da znaš.
Ne možeš ti suditi nekoga po tome koliko je napuhan i samodopadan, za početak. Ako je i imao previsoko mišljenje o sebi, to ne znači da nije znao raditi svoj posao, pa svi su nam ga preporučili i o njemu nam govorili u superlativima, bio je nekoliko puta predstavljan i u onom vašem medicinskom časopisu, s nekakvim istraživačkim člancima, možda je i s pravom dizao nos, tako si ja mislim.
Tvrdoglav kakav jesi, odmah si ga diskvalificirao, samo zato jer ti nije bio simpatičan, pa trk k docentici Ružici, koja, da budemo iskreni, također nosom para nebo, samo što ti to nisi vidio, jer si u njenoj blizini uvijek nekako gubio kompas, da, baš jesi. Ludovao si kao pomahnitala igla koja netočno pokazuje strane svijeta kada joj se u blizini nađe kakav magnet, a ti možeš misliti o tome što ti ja sada pišem što god želiš, briga me.
Moja je savjest čista, mislim da ću i povjerovati u to, kada si to dovoljno puta ponovim, tako često bude sa stvarima, trebaš se samo često u njih uvjeravati, pa nekad stvarno i postanu istinom. Ne moraš mi vjerovati, ali ja sam sigurna kako je to točno.
Bilo kako bilo, tvoja te Ružica nakon pregleda opskrbila pravom malom zalihom lijekova, činilo mi se da bi njome, barem prema vrstama koje ti je propisala, mogao bez problema opskrbiti i neku manju seosku ljekarnu! Malo za tlak, malo za srčani ritam, ponešto za masnoću, šećer, pa bolove, ma ne znam niti nabrojati čega tu sve nije bilo, zaista. Kao što si i sam priznao, dobio si sve što si tražio, pa daj me, molim te, prosvijetli, kakva je to liječnica koja ispisuje recepte po nalogu pacijenta, da joj je stoput najbolji prijatelj, da, nazovi-prijatelj, tu sam već svoje sve rekla što sam imala za reći. Ja smatram da bi liječnik trebao postavljati dijagnozu i određivati pacijentu terapiju, a ne pacijent sam sebi, pa bio on i primarijus!
Znam da vičem, oprosti, ali pomalo sam ljuta na tebe. Ljuta sam zapravo jako, ovo pismo sam počela pisati s namjerom da se smirim, a sada mi se čini da ću, nakon što ga dovršim, biti još više uznemirena nego na početku pisanja.
Ti, dragi moj Matko, moraš znati, da ja tebi nikada nisam željela zlo. Ja sam te voljela od prvoga dana, kada smo se upoznali, a onda i kasnije, jednakim žarom i jednakom ljubavlju, predanom i iskrenom, kao da smo još uvijek mladi zaljubljeni tinejdžeri. Ni trena nisam pomišljala da bih te trebala prestati voljeti, iako sam tijekom vremena uvidjela da imaš brojne nedostatke i, što mi je dosta teško palo, da me ne voliš toliko, koliko i ja tebe. Da, znala sam to, iako si ti mislio da se to ne vidi, zato što si me uvijek obasipao poklonima, cvijećem, zlatom, kartama za kazalište, luksuznim putovanjima… Meni bi ti više od svega toga značila jedna mirna večer koju bismo nas dvoje u miru i tišini proveli u našem stanu, čitajući ili šuteći jedno pored drugog, samo da se zna.
I Matko, ja ti moram reći, te glupe tablete, koje si dobio od Ružice, krive su za sve. Sigurno nije kriva moja opsesivna potreba da nikad niti na jednoj kartici ne bude više od dva prazna mjesta na kojima se inače nalazi kapsula, nije to, ma nije to, vjeruj mi, jednostavno mi moraš vjerovati. Ta kako bih ja mogla i pomisliti, reci mi kako, da ti, primarijus u mirovini, ne znaš razlikovati analgetik od anksiolitika, antiaritmik od trombolitika, antibiotik od probiotika, pa ja to nisam mogla znati, jednostavno nisam, moraš mi vjerovati!
Uglavnom, rezuckala sam te kartice samo zato da tvoja zdjelica s tabletama ne bude uvijek krcata, da se vidi koliko ti je od koje vrste lijeka još ostalo, da situacija bude pregledna, a sigurno ne zato što sam htjela da ti ne vidiš pročitati što na kojoj od kartica piše, sigurno ne zato, osim toga, pa nisu sve tablete koje si trošio bile bijele, imao si i žutih i crvenih, mislim da sam ti u džepu jednom pronašla i jedne plave. To je bilo slučajno, stavljala sam tvoje hlače u perilicu i morala sam provjeriti džepove, da ne operem novac. Nisam ti nikada niti spomenula da sam ih imala u rukama, te tvoje plave, samo sam ti ih prebacila u džep na kišnom ogrtaču, nisi niti shvatio.
Molim te, kada se probudiš, iako oni tvrde da je skoro sasvim sigurno da nećeš, oni, to su ovi u bijelim kutama, tvoji kolege, koji me gledaju optužujuće i kao da me sažalijevaju, osim Ružice, naravno, ona me nije htjela niti pozdraviti, a pogledala me s otvorenom mržnjom, kao da sam joj nekog ubila, a nisam, mislim, još nisam, molim te, reci im da ja nisam ništa kriva, reci im.
Znaš i sam da se ja ne razumijem u lijekove, pa kako bih ti ja namjestila da zajedno uzmeš baš one vrste koje su jedna s drugom kontraindicirane, pa nisam baš toliko medicinski potkovana. Na kraju, znaj kako te, usprkos svemu, silno volim, nikako ne želim da zaspeš zauvijek. Obećali su mi da će ti ostaviti ovo pismo na noćnom ormariću, da ga možeš pročitati kada se probudiš, a ja vjerujem da hoćeš. Zamolila sam ih da moj krevet odvezu do tvojega, da možemo biti zajedno u sobi, odgovorili su mi da nije uobičajeno da su u sobama pacijenti različitog spola, pa bili i vjenčani, a pogotovo ne u ovoj situaciji u kojoj mene sumnjiče da sam ti htjela učiniti nešto nažao, da sam te htjela otrovati, zamisli!
Ne vičem, nego se čudim, pa ja se ne razumijem u tablete, ponavljam, jedino znam, a zbog njih i ležim u ovoj bijeloj, sterilnoj sobi, čemu služe zelene…
Voli te tvoja Francika
(www.icv.hr, mlo)
