Bez poljupca Ljerka i Jožika Kovač ne rastaju se ni danas, 50 godina nakon što su rekli svoje sudbonosno „da“. Nikada se nisu svađali, kažu, a ljubav i poštovanje čuvaju u razgovorima i pomoću pronalaženja kompromisa.
– Imali smo sreću da smo se našli i mislim da bi ona prije zaplakala nego da me uvrijedi. Jako je važno pustiti partnera da kaže svoje mišljenje i naći neki kompromis jer nitko nije uvijek u pravu – kaže Jožika ističući da su sretni u braku što potvrđuje i poljubac na svakom rastanku.
LJUBAV PUTEM PISAMA
Upoznali su se na zabavi u Podgorju, gdje su nakon plesa dogovorili sastanak. Bilo je to jednog utorka kada je Ljerka išla po mlijeko, a ovaj ju je romantičar sačekao ne bi li ju barem na kratko vidio. Da nešto drugačije osjeća prema Ljerki Jožika nije mogao sakriti pa joj je kada su se sljedeći put vidjeli to i rekao.
– Kada sam drugi put bio s njom, rekao sam joj da osjećam nešto sasvim drugačije nego kad sam bio s nekim drugim djevojkama – kaže nam Jožika, koji je nakon trećeg sastanka sa svojom voljenom morao otići u Dubrovnik. Tamo je bio godinu dana, a kako nije bilo telefona, svakih osam dana stizalo je pismo. Njihova ljubav već je tada bila jaka, a na iskušenje je došla ponovno nakon Jožikinog povratka, kada je otišao u vojsku.
Kad se Jožika vratio svojoj voljenoj iz vojske, majka ga je upitala planira li se ženiti. Odgovor je bio negativan, ali ubrzo ga je promijenio i za samo nekoliko mjeseci rekao je majci da se ženi za Uskrs.
– Krajem prvog mjeseca rekao sam: ‘Mama ja se ženim za Uskrs’, a ona mi je rekla: ‘Valjda nisi poludio’. Tako je i bilo, 5. travnja smo se vjenčali, a supruga je već tada bila trudna pa nam se iste godine rodila kćer, a nakon tri godine dobili smo i sina – priča nam Jožika, koji je zajedno sa svojom suprugom bio podstanar 11 godina, a nakon toga su u Milanovcu napravili svoju kuću.
KUĆA PUNA SREĆE
– Bili smo najsretniji kada smo bez ičije pomoći napravili svoju kuću i preselili se u nju – ističe Jožika, umirovljeni soboslikar koji je svojevremeno radio i u Austriji, a nakon 10-ak godina rada u inozemstvu vratio se u zasluženu mirovinu. Danas, nakon pola stoljeća prekrasnog braka, a isto toliko i radnih godina, Jožika obrađuje svoj mali vrt, dok se Ljerka brine za njihov dom. Oboje vole otići na ples, odnosno na zabavu umirovljenika, ali najdraže im je biti sa svojim unucima, kao i s djecom, obitelji i prijateljima s kojima su i proslavili ovu veliku obljetnicu – svoj zlatni pir. (www.icv.hr, žđl)
