Peteročlano povjerenstvo, u sastavu prof. dr. sc. Vinko Brešić, glumica i spisateljica Vlasta Golub, diplomirani knjižničari Ivana Vidak i Josip Strija te profesorica Marina Mađarević, odabralo je najbolje kriminalističke priče drugoga izdanja Međunarodnoga književnoga natječaja „Kristalna pepeljara“ za najbolju kratku kriminalističku priču 2021. godine koji je završen u studenom prošle godine. Riječ je o natječaju koji drugu godinu zaredom organizira virovitički ogranak Matice hrvatske, a nosi ime po jednom od najuspješnijih djela hrvatskoga književnika Milana Nikolića, popularnoga pisca kriminalističkih romana čije je stvaralaštvo obilježilo pedesete i šezdesete godine 20. stoljeća.

Na književni natječaj pristiglo je 77 radova, što je 25 više nego godinu prije. Autori su osim iz Hrvatske, priče poslali i iz Slovenije, Nizozemske, Njemačke, Italije i Srbije.
Prvo mjesto i novčanu nagradu od 1000 kuna osvojio je Marko Maras iz Zagreba s kratkom kriminalističkom pričom pod nazivom „Krvave zvijezde u Virovitici“, drugo mjesto i 500 kuna pripalo je Anji Maksić Japundžić iz Milana za priču „Dan velikih valova“, a treće mjesto i nagrada od 300 kuna Miji Prović iz Zagreba „Dušni dan“. Četvrta odabrana priča je posebno pohvaljena, a njezin autor je Goran Radiković iz Čakovca za krim priču „Nemesis“.
Ogranak je zahvalio sudionicima, lokalnoj zajednici i svima koji su podržali projekt.
U nastavku vam donosimo drugonagrađenu priču autorice Anje Maksić Japundžić (Zagreb-Milano). Na natječaj se prijavila pod zaporkom Via Bertini.

Dan velikih valova

Jedino plavije od zgusnute modrine bazenskih pločica bile su njezine panično razrogačene oči.
U središnjem dijelu bazena pokušala je vršcima nožnih prstiju dotaknuti dno, no valovi koji su bili sve jači, odbacivali su njezine noge prema površini. Njezina kratka, mišje smeđa, kovrčava kosa lebdjela je uvis poput morske vlasulje mreškajući se u strujama valova, a plavkasta neonska svjetla na stropu iznad bazena sve su se više udaljavala. Više nije mogla čuti glazbu s razglasa, ni razdraganu vrisku ostale djece. U panici je još jednom pokušala izvući glavu iznad površine, no pritisak koji ju je zadržavao pod vodom bio je presnažan. Njezine su dugačke ruke kao neučinkovita, šuplja vesla grabile vodu i na trenutak se uspjela divlje i instinktivno otrgnuti od četiri nespretna pipca koja su je gurala prema dolje. Halapljivo je progutala zrak ispunjen klorom i vedrom cikom, no već sljedeći val ju je poklopio i ona se uz slabašno prskanje ponovno našla pod vodom. Ovaj put su četiri tanke, ali odlučne poluge bile spretnije, pa je tonula brže, dok joj je srce lupalo o rebra. Preplavljena više čistom panikom nego vodom prepustila se pritisku, a novi val je poklopio mjesto na kojem se iznad njezine glave zatvorila vodena površina.

Draga Iris,
dani u bolnici su posve nalik jedan drugome, a tvoje bi mi pismo pomoglo da lakše razbijem, a time i podnesem, ritmičnost ovog začaranog vremena razvedenog od stvarnosti. Sad, pred kraj svog trajanja, jasno osjećam da je vrijeme tek ono što u njega uspiješ smjestiti. I da, iako teško pamtim što su nam jučer donijeli za ručak, sve se jasnije sjećam svih naših zajedničkih ljetovanja. Sjećam se kako smo uspoređivale položaj svakog od naših madeža u nadi da će ispasti da smo nekako tajno genetski povezane, ushićene da nas svi nazivaju blizankama iako nas je vezalo samo duboko ljudsko prepoznavanje. Sjećam se one večeri kad smo s dečkima iz susjednog paviljona trebale zamijeniti odjeću i imati kostimiranu zabavu. Pavle je završio u tvojoj bijeloj haljinici s modrim točkama i velikim mornarskim ovratnikom kakav je tada bio en vogue i koju smo ti i ja nosile na smjenu u posebnim prilikama. Izgledao je zadivljujuće krhko i eterično i naredila si mu da se smjesta svuče jer smo prešutno shvatile da mu stoji bolje nego i jednoj od nas. Sjećaš se da smo strahovale da će nam zadnji vikend ponovo dovesti posebne, kao kad smo bile u onom kampu kraj toplica? Bile smo glavne dok smo prepričavale strašne zgode od prošle godine i uvjeravale sve nove u kampu kako posebni (tako su ih zvali da ne bi rekli zakinuti, hendikepirani, ili nedajbože retardirani) nisu ni najmanje nevini ni bespomoćni kakvima ih naše i njihove odgajateljice žele prikazati. Nas dvije smo tada dobro znale da samo odrasli mogu biti toliko naivni, ili licemjerni, i tvrditi da oni nemaju nikakvu moć.
Iris, ja nemam više mnogo vremena. Odlazim, moje se tijelo sve manje spremno boriti, ova je bolest odlučnija i tvrdoglavija od mene. Molim te, piši mi, čega se zapravo sjećaš kad pomisliš na to ljeto u toplicama?
Piši mi.
Tvoja Alemka

Desetominutni program “doživljaja oceanskih valova u toploj vodi bazena” – jedne od glavnih atrakcija toplica i poslastica čuvana za sam kraj dječjeg boravka u kampu – bližio se kraju, a veliki valovi su se postepeno smirivali. Odgajateljice su prozivale djecu redom kako su pristizali njihovi roditelji. “Sanja, hajde u svlačionicu, mama je došla”, vikala je punašna odgajateljica u trenirci s ruba bazena. “Ivane, Mislave, nemojte da vas ponovo zovem, roditelji vas čekaju već petnaest minuta”, mahala je pjegava odgajateljica u bazenu, pokušavajući se probiti kroz juhu u kojoj su kao nasmiješene knedle plutala djeca u raznobojnim kupaćim kostimima. U najplićem dijelu bazena odgajateljica sa zviždaljkom oko vrata i mokra tek do pasa oko sebe okuplja djecu različitih dobi u uniformnim bordo kostimima i malim logom na kojem piše CDPUR. Neka od djece koja joj prilaze neukrotivo mašu ručicama, neobično ukočenih prstiju ili u grču otvorenih šaka, dok drugi ispuštaju dugačke krikove samoglasnika. Odgajateljica sa zviždaljkom oko vrata ih prebrojava dodirujući svakom potiljak i nježno ih gura sebi iza leđa. Na trenutak se zbuni (veliki sat iznad bazena pokazuje 12:15, autobus po posebne dolazi u 12:45, a još ih treba osušiti i pomoći im da se odjenu), okreće se prema nemirnoj i glasnoj četi iza sebe i počinje brojiti ispočetka. “Jasna, jedan fali”, dobacuje uznemireno odgajateljici u trenirci na rubu bazena.
Iris i Alemka su već kod ležaljki, brišu se u svoje meke, debele ručnike (potpuno jednake, osim što je Irisin ljubičast, a Alemkin svijetloplav), kratko se zagrle i već kroz plitki bazen za pranje nogu trče svaka prema svojim roditeljima koji nestrpljivo, jer svoje princeze nisu vidjeli dugih osam dana, nasmiješeni čekaju iza velikih staklenih vrata.

Draga Iris,
sjećaš li se da se zvala Renata? Sjećaš li se njezinih ruku, sablasno bijelih i dugačkih, zmijolikih, traljavo spojenih s ramenima, kao da je netko rastavio pa krivo sastavio jednu od onih jeftinih kineskih barbiki? Ja ipak najintenzivnije pamtim njezine oči, staklene pikule, tamnomodre s ljubičastim perima. Kad nas je gledala, onako gladno, rentgenski, nije treptala i smatrala je da od nas neprestano smije nešto tražiti. To je sigurno bilo zato jer si joj, prvi dan kad su nam se posebni pridružili u kampu, ponudila da uzme Kiki bombon iz vrećice. Ona ih je zagrabila cijelu šaku. Trapavo je, sa svojim predugačkim noktima grebala omot sa svakog, pa nam prilazila s leđa i pokušavala nam ih strpati u usta, kreketavo se smijući našem užasu. Imala je četrnaest godina, bila je među najstarijima u grupi posebnih i bila je viša čak i od tebe, koja si uvijek bila prva u vrsti, čak i od dečkiju. Sjećaš se kad smo spojile krevete u spavaonici i cijelo poslijepodne (padala je kiša, pa su nam produžili vrijeme obaveznog “odmora”) slagale dvorac od posteljine? Jastuci su nam bile kule, deke smo smotale u zidine, a plahtu smo uspjele prikvačiti na zid i razapeti je kao tabor. Provalila nam je u sobu i najprije nas škiljavo promatrala, a onda je skočila na krevet i počela nogama šutati i divlje razbacivati našu arhitekturu, naš zamak, opkop i utvrdu. Vikale smo da prestane, ali to kao da ju je samo ohrabrilo, smijala se opako, graktavo. Pokušala si je dohvatiti i povući s kreveta, no opalila te nogom u trbuh. U suzama smo se odjurile potužiti, nas dvije koje smo bile miljenice svih odgajateljica, a one su nam izdajnički rekle da to nije bilo namjerno i da se Renata samo htjela igrati s nama. A sjećaš li se “Dana velikih valova” kojem smo se veselile od početka našeg tjedna u kampu i kad me je u bazenu s leđa hvatala za struk i podizala iz vode, a tebe neprestano vukla za gležanj ne bi li te potopila?
Iris, čega se ti sjetiš kad se sjetiš Renate?
Molim te, piši mi.
Alemka

Tjeskoba, a za njom i panika kao masne mrlje razlijevale su se oko i unutar sve pustijeg bazena. Većina djece je već stajala s vanjske strane staklenih vrata, a roditelji su ih trljali ručnicima i radosno ispitivali o kampovskim dogodovštinama. Kraj bazena je ostala samo skupina od trinaestero djece u bordo kostimima s kružnim logom Centra za djecu s trajnim posebnim potrebama i poteškoćama u razvoju i s hrpe na jednoj ležaljci nespretno grabila tanke bijele ručnike. Njih nije imao tko istrljati, jer je odgajateljica sa zviždaljkom oko vrata na panične povike kolegice u trenirci već trčala prema bazenu. U njemu je s licem prema dolje plutala sitna glava s kratkom kovrčavom kosom neskladno nataknutom na dugačko tijelo u jednodijelnom bordo kupaćem kostimu. Kad su iz bazena izvukli beživotno tijelo četrnaestogodišnje djevojčice, oči su joj na plavkastom licu bile širom otvorene, plave s iznenađujuće dubokom ljubičastom nijansom. “Renata, to je Renata”, zatresla se odgajateljica sa zviždaljkom oko vrata i nekontrolirano je zaridala.

Draga Iris,
metastaze naseljavaju i korjenito mijenjaju moje tijelo, žarišta se premještaju i hrane onim što je ostalo od mene, no više se ne opirem. Umrijet ću u boli, no želim umrijeti u miru. Sve što posjedujem ostavljam Centru za djecu s trajnim posebnim potrebama i poteškoćama u razvoju. Prekasno je da učinim išta više od toga.
Iako mi i dalje ne odgovaraš na pisma, znam da se ništa nije promijenilo od onog ljeta prije dvadeset godina kad smo obje znale da nema potrebe jedna drugoj davati suvišno i banalno obećanje da to što se dogodilo nećemo spominjati više nikad. Takve trivijalnosti nisu potrebne kad imaš jedanaest godina i najbolju prijateljicu s kojom je sve jasno tek iz jednog pogleda. Kao što je, usred pljuskanja lažnih valova, bio onaj naš – neraskidiv i obvezujući – zaključan između naša dva para očiju da slučajno ne bi pobjegao pod površinu tople vode i vidio što nam rade ruke dok smo ih predugo držale na sitnoj glavi s ljubičastim očima.