* Racionalno trošimo, ja sadim mali vrt s povrćem, uzgajamo kokoši. Sav višak zamijenimo za neku drugu potrepštinu i tako se uvijek pokrijemo – govori iskusna domaćica Slavica.

Slavica Mikić iz Antunovca, majka četvero djece, svojim primjerom najbolje svjedoči važan životni savjet: nužno je biti borac, dati sve od sebe i svaki dan dočekivati s osmijehom na usnama. Jer, sve u životu prolazi, i dobro i loše, osim onog što ugradite u svoju djecu, poručuje nam Slavica. S njom razgovaramo povodom Majčina dana, u toplom i mirisnom domu, u jednom od gradskih stanova u Antunovcu. Ondje žive već treću godinu, u šezdesetak četvornih metara. – Puno hvala gradskoj upravi i g. Alenu Bjelici iz Odjela za društvene djelatnosti, koji su nam dali ovaj prostor u najam – sretno kaže Slavica. Nekoliko prostorija, široko dvorište i mali vrt danas je njihov dom na koji su ponosni. Ondje živi njih šestero – uz Slavicu, suprug Tihomir, kćer Kristina (20) te sinovi Kristijan (16), Andrijano (15) i najmlađi Dorijan (2,5). Slavica i Tihomir nemaju stalan posao. Poput mnogih, žive od sezone.
ŽENA, MAJKA, RADNICA
Suprug Tihomir radi u Hrvatskim duhanima. Slavica je godinama radila kod privatnika. – U radnoj knjižici imam više poslodavaca nego godina iskustva – odmahujući glavom priča nam. – Gdje god da sam radila, nije to bilo – to. Prijavljena na pola radnog vremena, a radim po 12 sati, nigdje se to ne piše. Pa radim 17 dana, a šef me prijavi pa me odjavi – sjeća se iskustva koje je danas iza nje. Posao, mala djeca, bolesti, škola, svakodnevica je bila ispunjena do posljednje minute. Posao nije uvijek značio i sigurnost, kaže. – Svašta sam proživjela. Kod jednog privatnika radila sam godinu dana, a da nisam znala da me odjavio. Drugi mi je poslodavac rekao da će pored mene bankrotirati, da trošim previše kemikalija na čišćenje. Plaću su mi sjeckali, davali mi po 200-300 kuna na mjesec – govori nam. Majka s više djece i to u tridesetima – poslodavci danas već na spomen te rečenice uzimaju svaku kandidatkinju s rezervom, smatra Slavica. Zato se okrenula onom najsigurnijem – radu u nadnicama. Tko god dobro radi, ondje može naći posao. – Tu bar dobiješ siguran novac na ruke i znaš koliko imaš u novčaniku – objašnjava svoj “stalni” posao u kojem je bila svako proljeće, ljeto i jesen. No ne i ove godine. Četiri trudnoće i stotine sati u nadnicama na njenom sitnom, ali izdržljivom tijelu ostavili su svoj trag. Oštećena joj je kralježnica i ima problema s kostima. – U sezoni u branju jagoda, paprike i krastavaca, mora se biti satima sagnut, dizati terete. Taj posao više ne mogu raditi, iako ga volim. Ali snaći ću se, uvijek se pronađe način da se situacija okrene na dobro – poručuje Slavica koja trenutno gradi onu najvažniju karijeru – obiteljsku.
– Racionalno trošimo, ja sadim mali vrt s povrćem, uzgajamo kokoši. Sav višak zamijenimo za neku drugu potrepštinu i tako se uvijek pokrijemo, nećemo biti gladni – sigurna je.

SVE MOŽEŠ, POKUŠAJ
Dio tog iskustva životnog optimizma prenijela je i na sinove, ali možda najviše, kaže, na kćer na Kristinu (20). Odmalena je uči da nije bitno što joj drugi govore, nego ono što sama želi postići u životu. Jer, najstarijoj Kristini je još kao bebi s godinu dana dijagnosticirano teško oštećenje vida. Svjetlost je zasljepljuje, ne razaznaje boje i ponekad vidi najviše 7-8 posto na oba oka. Još od dobi kada je lopticu čvrstim ručicama tražila oko sebe, jer je nije vidjela, Slavica je Kristinu naučila da dijagnoze ne definiraju život. Svaki dan ju je poticala da bude samostalna i puna samopouzdanja. Kristina je danas neovisna o drugima i čeka svoje prvo radno mjesto. – Kad je upisala školu, savjetovali su joj da završi polukvalifikacije. No Kristina je željela biti kuharicom i bez problema je završila punu kvalifikaciju. Danas traži posao. Neće ga lako naći, znamo, no znam nju i znam da neće odustati, ona je poput mene – s ponosom priča Slavica dok Kristina priprema obiteljski ručak.
Mazni Dorijan smješta se pored mame na stolicu dok nam Slavica govori o željama za budućnost. – Svjesna sam da neću živjeti zauvijek i da me djeca neće uvijek imati kraj sebe. Zato je moj zadatak da ih pripremim za život najbolje kako znam. Moj je moto: probaj, ne boj se, moguće je. I zaista je tako – svjedoči Slavica. Kristijan je odabrao svoj put – školuje se za vozača motornih vozila i putuje svaki dan na nastavu u Đurđevac. Andrijano pohađa prvi razred srednje Tehničke škole u Virovitici, za smjer drvni tehničar dizajner. – Voljela bih da završe škole i pronađu siguran posao. To je ono na što će sami utjecati, a mi smo tu za sve ostalo. Nema veće sreće od ove, vidjeti djecu da su ti sretna i zadovoljna – o nagradi koju daje najvažnija, majčinska karijera, sa smiješkom poručuje Slavica Mikić.

(www.icv.hr, mlo; Foto: Marija Lovrenc)