FRA VJEKOSLAV KOCIJAN PROSLAVIO 50 GODINA SVEĆENIČKOG SLUŽENJA
Kada bi se drugi put rodio, ponovno bih bio svećenik
* Biti svećenik za mene je nešto lijepo, veliko i značajno jer smatram da je svećeništvo dar od Boga koji mi je dan da mogu drugima služiti, kazuje fra Vjekoslav Kocijan

Fra Vjekoslav Kocijan, koji je služio kao svećenik u našoj županiji, u Špišić Bukovici i Bušetini, proslavio je 16. listopada u franjevačkoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Varaždinu 50 godina svećeničkog služenja. Fra Vjekoslav je rođen 5. srpnja 1940. godine u Varaždinu kao sedmo od petnaestoro djece. U franjevački red ušao je 1957. u Cerniku, a svečane zavjete je položio u crkvi sv. Franje na Kaptolu u Zagrebu 1963. godine. Te iste godine upisao je teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1966. godine. Svoju svećeničku službu započeo je 1967. godine u Vukovaru, a u Špišić Bukovici i Bušetini služio je sve do 2014. godine. Potom odlazi u Koprivnicu te u Varaždin, gdje je i sada u službi i gdje je proslavio svoj zlatni jubilej.
– Nakon 50 godina života i rada kao svećenik mogu reći da je za mene biti svećenik nešto lijepo, veliko i značajno, jer smatram da je svećeništvo dar od Boga koji mi je dan da mogu drugima služiti. Zbog toga sam svojoj knjizi dao naslov “Radost služenja”. Nije to samo obavljanje posla koji ti je plaćen, nego radost da možeš nekome navijestiti radosnu vijest evanđelja, nekoga utješiti, nekoga tko je deprimiran podići, odriješiti od grijeha u ime Božje, tiještiti i hrabriti bolesnika, usmjeriti mlade u život, pa i kad se nekoga sahranjuje, dati utjehu onima koji ga otpraćaju – kazao je fra Vjekoslav.

CRKVA I SAMOSTAN BILI SU MI DRUGI DOM

U rodnom Varaždinu roditelji su ga vodili u franjevačku crkvu. Tamo je slušao propovijedi i družio se s franjevcima, vodili su ga na izlete, dali mu dobre knjige, obavljali su radne akcije, a bio je i ministrant od 1. do 8. razreda osnovne škole.
– Nekako je bilo normalno da nakon 8. razreda krenem u franjevačko sjemenište jer su mi crkva i samostan bili kao drugi dom. Krenuo sam u Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, nastavio fakultet, a za svećenika sam zaređen prije 50 godina i nisam se pokajao. No, i drugi su me malo potaknuli na tu odluku. Stari franjevac mi je rekao da bih bio dobar za njihovo sjemenište, pročitao sam dobre knjige, ali najviše me potaknuo život i djelovanje franjevaca u Varaždinu koji su bili jako dobri propovjednici, živjeli su skromno i pobožno, a na mene je to djelovalo radosno, lijepo i ozbiljno. Roditelji su me uvijek vodili u crkvu, a svećenike su primali s velikom ljubavlju i poštovanjem te sam i po tome vidio da je to nešto veliko i lijepo. Uvijek su živjeli u vjeri, slozi, jedinstvu i skromno, ali opet radosno i prenijeli su mi jednu živu i lijepu vjeru. Kada bih se drugi put rodio, ponovno bih izabrao zvanje svećenika i redovnika franjevca – istaknuo je fra Vjekoslav.

KADA SAM VIDIO KAKVIH SVE SITUACIJA IMA, SHVATIO SAM U KAKVOJ SAM LIJEPOJ I RELATIVNO SKLADNOJ OBITELJI ŽIVIO

Osrednja radnička poljoprivredna obitelj živjela je na periferiji grada Varaždina. Majka je bila domaćica, a otac je radio u Vartexu. Imali su vrt, gospodarstvo i veliku obitelj. Fra Vjekoslav je bio sedmo od petnaestero djece i kako kaže, imao je lijepo djetinjstvo.
– Mama je bila kod kuće, uvijek su oko mene bili braća, sestre i prijatelje koji su dolazili, veliko dvorište, livada pred kućom, Drava, škola i crkva bili su nam blizu. Sve u svemu imao sam vrlo lijepo djetinjstvo. Bilo je malo skromnije, nisam imao sve kao što su imala djeca iz manjih obitelji, ali to mi je drago jer sam se tako naučio skromnosti. Tada sam mislio da je to tako normalno i da sve obitelji tako žive, a poslije kada sam vidio kakvih sve situacija ima, shvatio sam u kakvoj sam lijepoj i relativno skladnoj obitelji živio – ispričao nam je fra Vjekoslav.

DOŠAO MI JE ČOVJEK S PROBLEMOM KOJI GA JE TJERAO U “ĆORAV SOKAK”, STAVLJAO MU OMČA OKO VRATA I NIJE VIDIO IZLAZA IZ NJEGA

Svatko sebe nosi, kazao je fra Vjekoslav. Gdje god su ga poglavari stavili on je bio zadovoljan jer je svugdje bilo ljudi koji su ga trebali i s kojima se vrlo brzo sprijateljio. Od svih mjesta gdje je bio, za Slavoniju kaže da ima jednu širinu, ali da svugdje ima jako dobrih ljudi i da bi se rado vratio. Fra Kocijan je svojim savjetima mnogima pomogao riješiti razna pitanja, nedoumice i probleme, da odu radosno dalje u život. Bilo je tu i slučajeva koji su mu posebno ostali u sjećanju.
– Jedan čovjek srednjih godina došao je k meni i ispričao mi svoj problem na poslu koji je bio tako težak da ga je tjerao u “ćorav sokak”, da mu se stavlja omča oko vrata i iz svega toga više nije vidio izlaza. Ja sam mu bio zadnja stanica, mnogi su ga odbili jer nisu imali vremena za njega. Razgovarali smo sat i pol, savjetovao sam ga u svijetlu Božje riječi i Boga koji je milosrdan i blag, koji može i hoće pomoći, te je na kraju shvatio da bi ipak moglo biti izlaza iz njegove situacije. Nakon razgovora iz džepa je izvadio oproštajno pismo namijenjeno njegovoj supruzi i djeci jer je odlučio učiniti suicid. Predao mi ga je, a ja sam ga pokidao i bacio. Krenuo je kući, a djeca su dobila natrag svog roditelja i žena supruga, a bilo je vrlo blizu da izgube sve to. Sigurno da mi je to radost i mir, da se ovaj poziv isplati, a takvih sličnih slučajeva je bilo dosta – prisjetio se fra Vjekoslav.
Zlatna misa u Varaždinu ujedno je bila i prilika da fra Vjekoslav predstavi knjigu “Radost služenja” koju je napisao sa svojim suradnicima. Knjiga, koja sadrži 270 stranica, govori o samom fra Vjekoslavu i njegovoj obitelji, školovanju, ređenju za svećenika, mladoj misi… Osim toga, knjiga sadrži i više od 50 iskustava vjernika, a svoj prilog o tome kako su doživjeli fra Vjekoslava kao ispovjednika, duhovnog vođu i kao osobu koja posjećuje bolesnike i hrabri nesretne, napisali su i brojni Virovitičani.

BUDUĆNOST CRKVE JE U MALIM ZAJEDNICAMA ILI JE NEĆE BITI

– U poplavi crne kronike u svim medijima, htio sam napraviti nešto lijepo i dobro jer čovjek živi od lijepih stvari. Ako će jedan mladić ili djevojka čitati da čovjek 50 godina obavlja svoje svećeničke dužnosti s radošću, zaključit će da je to nešto dobro, plemenito i lijepo jer se zasigurno ne bi toliko godina žrtvovao, odrekao braka i nekih drugih komfora uzalud. Ova knjiga će, nadam se, potaknuti mlade da se odazovu Božjem pozivu i idu istim putem kao i ja – kazao je fra Vjekoslav.
Tijekom 50 godina mnoga toga se promijenilo, pa i vjera u Boga. Mnogo je “papirnatih kršćana”, kako ih je nazvao fra Vjekoslav, no sve više niču manje zajednice koje još dublje žive Evanđelje te je u tom smislu vjera jača u odnosu na prije 50, 60 godina. No, kako je rekao jedan kardinal, budućnost crkve je u malim zajednicama ili je neće biti.

(www.icv.hr, Željka Đaković, Foto: Matija Rođak)