O njemu se neće pisati knjige, u njegovu spomen neće se organizirati znanstveni skupovi, neće se pisati memoari, o njemu neće govoriti akademici i uglednici. On nije bio predodređen za velika dostignuća, nije imao osobito znanje niti je mogao ući u velike rasprave o bitnim temama. Ali je zadržao ono nešto što su mnogi kao djeca imali, ali su tijekom odrastanja izgubili. Ostao je savršen u svojoj jednostavnosti, u svojem djetinjem pogledu na svijet, u dobroti prema svakom čovjeku bez obzira na njegov status, ugled, godine, piše jutarnji.hr.
I imao je dvije velike ljubavi. Boga i nogomet. Kolika je ljubav bila prema Bogu, poprilično je intimna stvar koja se ne može mjeriti. Ljubav prema nogometu, odnosno sportu ipak je mjerljiva. U njegovu slučaju mjeri se sportskim dresovima koje je godinama strastveno skupljao. Kada je lani njegovo srce prestalo kucati, kolekcija je stala na broju 340.
Ovako o sakristanu Jurju Vrančiću, franjevcu Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, govore njegova braća franjevci, kao i oni koji su ga godinama poznavali.
Šukerova devetka
U povodu prve obljetnice njegove smrti njemu u čast odlučili su organizirati malonogometni turnir u Samoboru koji će se održati sutra u tamošnjoj sportskoj dvorani, ali i javnosti predstaviti njegovu kolekciju dresova, među kojima je i velik broj rariteta i ponuditi ih na aukciji.
– Dva su cilja naše akcije – kaže mi fra Marin Grbešić dok obilazimo Jurjevu sobu punu dresova u samoborskom samostanu.
– Prva godišnjica njegove smrti i humanitarna akcija donacijskom prodajom njegovih dresova. Dio sredstava ići će prihvatilištu za beskućnike Ruže Sv. Franje u Rijeci, zatim udruzi u Samoboru koja brine o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi te siromašnim obiteljima u Samoboru – ističe fra Marin dok otvara četiri drvena dvokrilna ormara sobe koju je do svoje smrti koristio fra Juraj.
U njima je uredno posloženo više stotina različitih dresova, dok su oni posebniji obješeni na vješalicu.
Tako na tri vješalice stoje dresovi Šibenke, Cibone, New Jersey Nets Dražena Petrovića. Odmah pokraj njega je dres hrvatske nogometne reprezentacije s brojem 10 i potpisom Zvonimira Bobana. Kao veliki ljubitelj Milana, imao je i Bobanove dresove iz njegove klupske karijere. Do njega stoji devetka Davora Šukera sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. godine, u kockastoj i plavoj garnituri, zatim Mandžukićev reprezentativni dres, kao i onaj Joea Šimunića. Tu je i Modrićev iz Tottenhama, pa onaj s potpisima Dinamovih igrača dok je taj klub iz Maksimira odijevala Puma, zatim dres Rijeke s potpisima igrača nakon prvog osvojenog kupa, ali i dres Hajduka, kluba koji je možda i najviše volio.
Poticao mlade na sport
Tu su i dresovi brojnih engleskih i talijanskih prvoligaša, Manchestera, Arsenala, Chelseaja, Juventusa, Intera, Rome, kao i trenirke i jakne tih nogometnih klubova.
Na zidu njegove sobe posebno je ugraviran dres Ivice Kostelića koji je nosio na jednoj od sljemenskih utrka, kao i kolekcija majica i sportske opreme hrvatske nogometne reprezentacije beskućnika s kojom je bio na prvenstvima u Milanu 2009. i Rio de Janeiru 2010. godine.
– Na tu reprezentaciju beskućnika bio je iznimno ponosan. On je bio njihov duhovnik i neizostavan član – priča fra Marin.
Fra Juraj Vrančić nije bio svećenik. Rođen je u Virovitici 1977. gdje je završio osnovnu i srednju školu, a franjevački habit odjenuo je 1. rujna 2001. godine u Svetištu Majke Božje Trsatske. Kao manji brat svetog Franje, službu sakristana obnašao je na Trsatu, zagrebačkom Kaptolu i posljednje godine života u Samoboru, gdje je u 40. godini i preminuo.
– Bio je i zaljubljenik u najvažniju sporednu stvar na svijetu, u nogomet i aktivno igrao u Katoličkoj malonogometnoj ligi te poticao druge da se uključe u sportske aktivnosti. To je bio njegov poziv – dodaje Marin.
Kada je počeo skupljati dresove?
Na to pitanje odgovor daje fra Siniša Pucić, franjevac sa zagrebačkog Kaptola, koji je uz fra Marina jedan od inicijatora organizacije nogometnog turnira i prodaje dresova u humanitarne svrhe. On je fra Juru upoznao prije dvadesetak godina i s njim je intenzivno surađivao dok su obojica bili u Rijeci.
Priča ide tako da je prvi poklon dobio kada je imao šest godina. Tada mu je obiteljski prijatelj darovao nogometni dres reprezentacije SSSR-a.
– Juri je jedan od posebnijih dresova bio onaj hokejaške reprezentacije Jugoslavije sa Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. Kako je to dobio? E, to samo naš fra Juraj zna. Neke je kupovao, s nekim se zamjenjivao, a s obzirom na to da je bio sakristan i u Rijeci i u Zagrebu, s mnogo ljudi je bio u kontaktu i mnogi su znali da skuplja dresove i donosili su mu ih – napominje fra Siniša.
Most prema ljudima
Obojica fratara pričaju mi kako je fra Juraj svaki dan bio u nekom dresu, a ponekad bi u njima dolazio i na redovnička druženja unutar samostana – na molitvu, ručak ili neku obvezu. Dresove sa sebe nije skidao ni posljednjih dana u bolnici. Kažu kako je bio svojevrsna enciklopedija sporta te kako je na sebi svojstven način bio ljubomoran na te svoje dresove.
– On ih je darivao, ali ne svakom, već samo onima koji su imali strast prema sportu ili nekom nogometnom klubu. Mnogo su mu značili – kažu mi.
– A kakav je bio kao sportaš? – zanima me.
Odgovaraju mi da je kao dijete trenirao rukomet i nogomet, ali da je ubrzo odustao jer jednostavno nije bio talentiran, što je i sam fra Juraj često naglašavao.
No čini se da njega, kažu moji sugovornici, nogomet kao umijeće igranja nije zanimao.
On se divio potezima Messija, Ronalda, Ronaldinha, Modrića i ostalih, ali je fra Juraj, dodaju, na nogomet gledao kao neki oblik druženja, kao most prema ljudima.
– Nogometom je on otvarao prostor za ljude. Upravo zato je toliko predano radio na projektu reprezentacije beskućnika. U njegovu je životu upravo čovjek bio u središtu pažnje. I ljudi su mu se obraćali ne zbog nekog posebnog savjeta koji je on mogao dati, nego zbog djetinje jednostavnosti, bezazlenosti i spontanosti koja je kod njega bila zarazna. O tome koliko je taj naš manji brat bio važan možda najbolje govori slika s mise zadušnice. Bio je radni dan, sredina tjedna, negdje oko 16 sati, a crkva je bila dupkom puna. To možda i najviše govori o tome kakav je bio Jura, naš dragi veliki brat – ističe fra Siniša.
(jutarnji.hr; foto: Boris Kovacev / CROPIX)
