Sedmogodišnji Željko Vondruš iz Budakovca jednog dana u tjednu ustaje u 5,15 sati, oblači se i žuri s roditeljima na autobus kako bi stigao u Viroviticu. Njihova obitelj nema automobil pa koriste javni prijevoz, kako bi Željku olakšali ono što je mnogim njegovim vršnjacima gotovo normalno – govoriti jasno i razumljivo.
Željko ima blagih poteškoća u govoru pa mu pritom pomažu edukacijski rehabilitator/defektolog i logoped. Teškoće u govoru njegovi su roditelji otkrili na vrijeme i prvu pomoć stručnjaka potražili kada je imao tri godine. Iza Željka i njegove obitelji sada su već četiri godine rada sa stručnjacima u Klinici za dječje bolesti u Zagrebu, idu na vještačenja u Osijek, te odlaze rehabilitatoru.
Kad se uzme u obzir da obitelj živi isključivo od poljoprivrede, i da nemaju osobni automobil, sav trud oko Željkovog govora dobiva novu dimenziju. Roditelji su najviše zadovoljni terapijama kod edukacijske rehabilitatorice Dubravke Periše, volonterke Udruge za ranu intervenciju u djetinjstvu Virovitičko-podravske županije “Prvi znak”.
ŠKOLA PO PRILAGOĐENOM ILI REDOVNOM PROGRAMU?
– Od kada gospođa Dubravka radi sa Željkom, vide se rezultati i velik napredak, primjećujemo mi, ali i oni oko nas. Željko ranije gotovo nije pričao, a sada priča puno jasnije, zadovoljno kaže otac Dalibor Vondruš. Unatoč napretku, za Željka i roditelje još uvijek nije razjašnjeno ono važno pitanje: hoće li u školu po redovnom ili prilagođenom programu. Željkovi roditelji smatraju da unatoč teškoćama, njihov mališan ima potencijala za školu po redovnom programu, a razmatraju pritom i mogućnost asistenta u nastavi. Jer zna čitati, služiti se tabletom, pisati, brojati…
– Nekada izgubi koncentraciju, nije usredotočen, ali to nije ništa drugačije niti kod ostale djece, smatra otac Dalibor, koji ističe da bi napredak bio još i veći da je Željko išao u vrtić.
Nažalost, nisu imali tu mogućnost, u blizini njihove obiteljske kuće nema mnogo druge djece pa se Željko igra uglavnom sam i nema s kime vježbati one socijalne vještine koje inače nude vrtići ili druženje s vršnjacima iz ulice. Da Željku nedostaje društvo druge djece, osvjedočili smo se i sami. Prilikom našeg razgovora, u posjeti defektologu, Željko se cijelo vrijeme igrao s vršnjakinjom pa su njegovo uzbuđenje i radost bili očigledni i zarazni.
Unatoč skromnim životnim prilikama, Željkovi roditelji ne dozvoljavaju da njihov mališan osjeti ikakvu teškoću. Trude se omogućiti mu materijalne stvari, ali i ono najpotrebnije – njihovu blizinu i podršku. Primjećuju to i stručnjaci koji rade s cijelom obitelji.
– Željkovi roditelji jedni su od najupornijih u nastojanju da njihovo dijete prevlada svoje teškoće, ističe rehabilitatorica Dubravka P. Veseo i razigran, Željko je rijetko tužan. Suza poteče samo ponekad, kad ostaje kod defektologa.
– Nekada plače, no čim gospođa Dubravka počne raditi s njim, smiri se i usredotoči na učenje. No, boji se bolnice i ne voli ići tamo. Na tatu je, našalio se otac Dalibor. Zaziranje od bolnica normalno je, poručuje ovaj brižni otac, budući da su već četiri godine stalno u tim ustanovama. Inače, Željko se može pohvaliti izvrsnim zdravljem jer ga i obična prehlada zaobilazi. Bolnica im je stoga već dosta, ali neće odustati od borbe za Željkov govor jer, kažu, znaju da može i da će savladati prepreke koje su postavljene ispred njega.
ZNAČAJ RANE INTERVENCIJE
Razgovarali smo i sa Željkom koji nam je sramežljivo rekao da voli ići kod tete Dubravke i da mu je lijepo kada dođe na terapiju. Rad u Udruzi posebno veseli i rehabilitatoricu Dubravku.
– U Udruzi je rad vrlo specifičan i različit od onoga što sam radila kroz svoj cjelokupan rad. Tamo se s djecom radi individualno, rekla je Dubravka Periša.
Ono što rehabilitatori najčešće ističu i naglašavaju, a isto tako i Dubravka, je značaj rane intervencije. Rad s djetetom u što nižoj dobi je vrijeme koje je optimalno za razvoj maksimalnog potencijala.
– To je vrijeme kada je mozak “plastičan”, kada se može jako dobro utjecati na razvoj moždanih veza koje će djetetu omogućiti što uspješniji daljnji razvoj, kaže Dubravka Periša.
Edukacijski rehabilitatori “u rukavu” imaju niz igara koje dodatno razvijaju specifične vještine djeteta. Ipak, kako bi rad s djetetom, kroz igru ili ne, bio uspješan mora postojati unutarnja motivacija za rad s osobama s teškoćama. (www.icv.hr, žđ)
