Od 1. kolovoza do 1. studenog 2022. u organizaciji virovitičkog ogranka Matice hrvatske trajao je 3. međunarodni književni natječaj „Kristalna pepeljara“ za najbolju kratku kriminalističku priču 2022. Riječ je o natječaju koji nosi ime jednoga od najuspješnijih djela hrvatskoga književnika Milana Nikolića, „virovitičkog Simenona“ i autora tridesetak kriminalističkih romana, čije je stvaralaštvo obilježilo pedesete i šezdesete godine 20. stoljeća. Slijedeći trag koji je Nikolić ostavio u žanru kriminalističkoga romana, Ogranak je 2020. godine pokrenuo ovaj natječaj iz kojeg je proizašlo mnoštvo zanimljivih i posebnih priča. Do sada je na dva natječaja pristiglo čak 129 priča koje su objavljene u digitalnom zborniku.

Na 3. književni natječaj „Kristalna pepeljara“ pristiglo je 48 kriminalističkih priča, a peteročlano povjerenstvo u sastavu: prof. dr. sc. Vinko Brešić, glumica i spisateljica Vlasta Golub, diplomirani knjižničari Ivana Vidak i Josip Strija te profesorica Marina Mađarević odabralo je najbolje.

Nakon prethodnih slavodobitnika Natječaja, Marije Hardi iz Vukovara (pobjednička priča 2020.) i Marka Marasa iz Zagreba (pobjednička priča 2021.), nagrada je ovoga puta otišla u Šibenik.

Prvo mjesto i nagrada od 1000 kuna pripali su autoru priče „Natkrovlje od čempresa“ Robertu Aralici. U najužem krugu pohvaljenih za najbolju kriminalističku priču 2022. bile su i sljedeće priče: Goran Radiković „Rade li još uvijek ljepilo od starih konja?“, Marija Karacsonyi „Kupanje“, Andrijana Brkić „Kristalna čaša“ i Natalija Demirović „Dan poslije“.
Njihove priče donosimo vam u nastavcima u Virovitičkom listu.
Ovoga puta donosimo vam priču Marije Karácsonyi „Kupanje“.

Kupanje

Marija Karácsonyi

Autobus je obišao park, pored gradske ljekarne skrenuo u Šenoinu ulicu i zaustavio se uz lukove kovane ograde pored gimnazijskog igrališta. Bila je subota navečer, a opet srećom još dovoljno rano da grad ne bude zatrpan automobilima posjetitelja noćnih klubova. Polako se uparkirao uzdužno, nosom prema Masarykovoj ulici, izravno gledajući na obnovljenu zgradu općinskoga suda. Vozilom su zabrujali pozdravi veselih putnica na rastanku s prijateljicama. Osmodnevno gostovanje i osvajanje sedmog naslova državnih prvakinja mažoret saveza grijalo je atmosferu cijelim putem od Zadra. Iva i Natalija veselo su preskočile donju stubu, cmoknule se na rastanku i uputile svaka na svoju stranu ulice. Uz šištanje vrata autobus je polako otplovio u smjeru zapada sijući svoje putnice pred tihim virovitičkim domovima.

Natalija je tehnicirala štapom vrteći okomitu osmicu i koračajući u ritmu cha-cha. Usput je izvodila kickove i premete i smješkala se u mislima na svoj doprinos uspjehu grupe. Iskazala se u pom ponu i zaslužila značajne bodove. Jedva je čekala da s roditeljima podijeli svoju radost, mada su glavno već znali. Voditeljica Marina redovito je, naime, djevojčicama čitala vijesti s gradskog portala koji je pratio svaki njihov korak. I Virovitički list objavio je da odlaze na natjecanje, uz sva imena članica, tako da ni jedan susjed nije mogao ostati neinformiran. Učini još jedan otkorak i čučanj i nađe se pred vratima. Velika kvaka na masivnoj drvenoj ploči stare Schubertove kuće bila je previsoko smještena za djevojčicu njezina uzrasta pa se podigla na prste. Uto iz sjene izroni lice muškarca koji je očito posegnuo za kvakom istoga ulaza.

„Natalija Moslavac? Ne boj se. Stanuješ ovdje? Trebam tvoje roditelje.“
Djevojčica je nijemo kimnula.
Franjo Majstorović crnim je službenim fordom stigao u Šenoinu desetak minuta prije nego što je mažoretkinja doplesala do kuće. Neko je vrijeme sjedio promatrajući okolicu i dok je autobus prošao pored njega, izišao je i krenuo prema vratima.
Već četiri dana buljio je u izvještaj patologa virovitičke bolnice. …neprirodna smrt… nasilna… asfiksija s krvnim podljevom i nagnječenjem… Nije to bilo tako rijetko štivo u profesionalnom životu policijskoga inspektora, ali ono što mu je ovaj put izazivalo grč u želucu bio je dio u kojem je stajalo: ubojstvo u neonatalnom razdoblju. Istraga se vrtjela u krug.

„Nećeš jesti?“ Vera je stajala pored stola gledajući tmurno u muža nalakćena na bradu.
Zapustio se zadnjih godina, udebljao, često s trodnevnom bradom, crvenih obraza, nerijetko je posezao za čašom. Surov posao i višegodišnje nastojanje da prošire svoju obitelj oboje ih je iznurilo, utišalo, usporilo. Vera je postala sjena koja nastoji održati tri ugla kuće koja se dobrano nakrivila, a Franjo svoj ugao nikada nije ni držao naročito čvrsto, pogotovo sada.
Prijava pronalaska mrtvog novorođenčeta nije mogla stići u gore vrijeme. Mobitel je zazvonio u utorak predvečer, dok se s napola isukanom košuljom i nogama na stoliću ispružio pred ekranom. Već odavno žena mu je prestala prigovarati zbog ponašanja i izgleda i sada je u tišini sjela pored njega, sa šalicom svježe skuhane kave.

„Da. Uh. Jebem mu sve“, ustao je, zgrabio kaput, nazuo cipele, sjeo u auto i bučno odjurio.
Desetak minuta vožnje do stanice u glavi su mu se izmjenjivali različiti scenariji. Je li moguće da je vijest lažna, da se netko zabunio, pa to se događa samo u američkim kriminalističkim serijama. Tek prizor pored kontejnera ispred zgrade Crvenoga križa uvjerio ga je da stvarnost može biti gora od bilo kojeg scenarija. Pred njim je ležala plastična vreća kroz čiju se maglovitu stijenku nazirala ručica, ili nožica, lubanja, sve omotano papirom lokanoga tjednika i u razmočenoj kutiji s oznakom križa. Policijski službenik okamenio se pored hrpe, kao i Marko Perić, lokalni skupljač plastičnih boca, nalaznik paketa koji je prije pola sata izvukao misleći da je u njemu ulov koji će moći zamijeniti za barem kunu-dvije.

****

Stigli. Sve oke. Pozz
Pojavilo se na ekranu mobitela uz zvuk za poruku i Natalijino ime.
Hvala Bogu, pomisli Sanja. Brinula se otkako su noćas krenuli. Magle su u ovo doba dugo sjedile na tlu i stalno je podsjećale na preokrenuta vozila na hrvatskim autocestama.
„Idem ja“, čula je Zvonka iza leđa. Zatvorio je vrata.
Odahnula je. Konačno je ostala sama. Sve joj je teže padalo pred ukućanima smišljati razloge i isprike za svoje ponašanje i izgled. Mada Zvonko i tako teško da bi shvatio što se događa. Od dvanaest godina koliko su zajedno ozbiljnije se za nju prestao zanimati prije otprilike sedam. Uzima je zdravo za gotovo, njezinu pojavu i kaprice, zajedljive komentare ili šutnju. Ni u vrijeme prvih izlazaka nisu si imali bogzna što reći, zajedno ih je držala tek privlačnost, mladima dovoljna, a razlike u podrijetlu, odgoju i navikama nisu ni uočavali niti im pridavali pažnju, a kamoli da su ih pokušali razumjeti ili prevladati. Sve dok upravo te razlike nisu kumovale neumitnom dolasku ravnodušnosti i tapkanju u mjestu.

A to mjesto bio je stan nekih dalekih rođaka u staroj kući u centru grada, od kojega je svakomu do posla trebalo tek nekoliko minuta i u koji za svih godina nisu uložili ni kunu, a nerijetko bi ostali dužni i mjesečnu najamninu. Njihovi im minimalci nisu dopuštali razbacivanje, a za bilo kakve financijske ekshibicije niti jedno od njih nije bilo kadro, pogotovo nakon što im se vrlo brzo pridružio i treći član obitelji. Tako su se zakopali u svoju učmalu svakodnevicu i potpuno udaljili. Subotnji rituali svakomu su značili malo preostalo zadovoljstvo. Zvonko je išao na pecanje, a Sanja uživala u improviziranom spa tretmanu u vlastitoj kupaonici.
Ponovno se začuo zvuk poruke.

Ne dolazi u obzir. Ostavi me konačno na miru. Zabezeknuta je čitala ukopavši se pored kuhinjskoga stola.
Bila je uvjerena da će SMS ovog pošiljatelja biti drukčijega sadržaja, očekivala je potvrdu o karti koju će joj poslati i adresi koju bi pokazala minhenskom taksistu. A sada joj ostaje njezin nabrekli trbuh koji mjesecima skriva vješto krojenom odjećom i sve manje vremena da osmisli novi plan za izlazak iz situacije koja može imati samo jedan završetak.
Pustila je vodu u kadu.

Glavom su joj grozomorno strujale slike. Danijel. Bio je sve što Zvonko nije nikada mogao biti. Veseo, otvoren, uvijek spreman na šalu, vođa. Voljela je tajne sastanke s njim. Što je više napora trebalo za osmišljavanje susreta, to je uzbuđenje bilo veće. Deset godina razlike nije ni u čemu osjećala. Dapače, godilo joj je. Bio je mlad, aktivan, ambiciozan. Otići će u Irsku, ili Njemačku, zaposliti se i njoj pronaći posao pa će doći za njim.
A sada ovo.

Kad je prije sedam mjeseci otišao, nije mu rekla za razlog velike sreće koja ih čeka u budućnosti. Htjela ga je iznenaditi, a što je vrijeme više odmicalo, prilika za otkrivanje bilo je sve manje. Trebalo je to biti iznenađenje prilikom susreta. I sad ju je izdao. Što će? K njemu ne može, muž nije svjestan što se događa, nitko od poznanika nema pojma u kakvu je stanju.
Razodjenula se i legla u kadu. Voda je bila mlaka. Pustila je da curi vrela. Presjeklo ju je u leđima. Pustila je još vrele vode. Zvonko neće doći cijeli dan, niti večer, niti noć. Ima vremena. Snove i planove ubijene zvukom mobitela zakopala je ležeći u kadi. Prekrižila je budućnost koja je mogla doći njihovim ostvarenjem. Topla je voda izazvala potrebno grčenje.

****

Franjo je sjedio u nemaštovitu uredu, u vikend-dežurstvu, okružen kreativnim neredom. Fotografije, zapisi s terena, izjave, nalazi, izuzeti dokazi, otvorene policijske baze podataka… Od srijede je pregledao kompletnu evidenciju Crvenoga križa o korisnicima usluga, posjetio adrese mnogočlanih obitelji teškog materijalnog stanja, primatelje financijske i materijalne pomoći, zapuštene stanove, kuće i dvorišta obrasla šikarjem, razgovarao s patologom, liječnicima i stanarima okolnih zgrada. Od dokaza ništa. Bubnjalo mu je u glavi. Borio se s vlastitim demonima, a sad su ga napadali i tuđi. Najgore mu je bilo što nije smio sa ženom podijeliti razmišljanja i osjećaje, izraziti svoje ogorčenje nekomu tko će ga razumjeti.

Pogled mu je bio mračan. Osjećao je da mu nešto curi kroz prste, bježi pred očima. Stoput je već danas pogledao svaki detalj u sobi, podatke na računalu… Umorno spusti čelo na dlan. Posegne za izgužvanim umrljanim prošlotjednim izdanjem Virovitičkog lista i otvori ga na sportskoj stranici. Nezainteresirano pogleda nejasnu fotografiju s utakmice Prve županijske nogometne lige Zapad na kojoj milanovački Sokol upravo prima pogodak za ublažavanje pobjede nad ekipom vukosavljevačke Mladosti. Ne zanima ga. Navija za Bušetinu 1947. Okrene list. Kultura i prosvjeta. Oči mu prelaze preko naslova, fotografija. Tek sad kao da mu se učini da je jedan tekst zaokružen plavom olovkom. Pogleda pažljivije. Mažoretkinje otputovale po novo zlato. Lokalni klub bio je miljenik velikog dijela čitatelja Virovitičkog lista, svih onih mama i baka koje su na stranicama vremešnog tjednika s ponosom gledale fotografije i imena svojih mezimaca. Jedno je ime bilo podvučeno. U sekundi dođe do adrese i u hipu izleti iz postaje.

Uglavnom, vrata Šenoine 1 otvore se i iz mraka predvorja polako se zabijeli rukav košulje. Muškarac je drugu ruku zaštitnički držao oko ramena žene koja se naslonila na njega. Bila je malo pogurena, neprimjereno godinama, tužna. Ugledavši dijete, razvedre se. No pogled na policijskog inspektora preobrazi im lica u smrtnu ozbiljnost. Franjo izvadi službenu značku i pruži im je pred nos.
„Jeste li vi Sanja i Zvonko Moslavac?“
Na nijemu potvrdnu gestu nastavi: „Pođite sa mnom.“

(www.icv.hr)