Od 1. kolovoza do 1. studenog 2022. u organizaciji virovitičkog ogranka Matice hrvatske trajao je 3. međunarodni književni natječaj “Kristalna pepeljara” za najbolju kratku kriminalističku priču 2022. Riječ je o natječaju koji nosi ime jednoga od najuspješnijih djela hrvatskoga književnika Milana Nikolića, “virovitičkog Simenona” i autora tridesetak kriminalističkih romana, čije je stvaralaštvo obilježilo pedesete i šezdesete godine 20. stoljeća. Slijedeći trag koji je Nikolić ostavio u žanru kriminalističkoga romana, Ogranak je 2020. godine pokrenuo ovaj natječaj iz kojeg je proizašlo mnoštvo zanimljivih i posebnih priča. Do sada je na dva natječaja pristiglo čak 129 priča koje su objavljene u digitalnom zborniku.

Na 3. književni natječaj “Kristalna pepeljara” pristiglo je 48 kriminalističkih priča, a peteročlano povjerenstvo u sastavu: prof. dr. sc. Vinko Brešić, glumica i spisateljica Vlasta Golub, diplomirani knjižničari Ivana Vidak i Josip Strija te profesorica Marina Mađarević odabralo je najbolje.

Nakon prethodnih slavodobitnika Natječaja, Marije Hardi iz Vukovara (pobjednička priča 2020.) i Marka Marasa iz Zagreba (pobjednička priča 2021.), nagrada je ovoga puta otišla u Šibenik.

Prvo mjesto i nagrada od 1000 kuna pripali su autoru priče „Natkrovlje od čempresa“ Robertu Aralici. U najužem krugu pohvaljenih za najbolju kriminalističku priču 2022. bile su i sljedeće priče: Goran Radiković „Rade li još uvijek ljepilo od starih konja?“, Marija Karacsonyi „Kupanje“, Andrijana Brkić „Kristalna čaša“ i Natalija Demirović „Dan poslije“. Njihove priče donosimo vam u nastavcima u Virovitičkom listu.

Ovoga puta donosimo vam priču Gorana Radikovića “Rade li još uvijek ljepilo od starih konja?”.

Rade li još uvijek ljepilo od starih konja?

Goran Radiković

Pitanje je lebdjelo u zraku stare zagušljive kuhinje viktorijanskog svratišta The Three Coins Inna. Harriet, služavka koja ga je postavila, sa zanimanjem je promatrala prisutne i cijedila u vjedro prljavu krpu kojom je ribala drveni pod od stoljetne hrastovine.

Pozornik Wallace zbunjeno je zurio u ljepuškastu djevojku držeći pola načetog keksa u ruci.
„O, Hattie, blesavo djevojče, odakle ti samo padaju takva pitanja na pamet?“ ljutito ju je prekorila krupna kuharica gđa Phyllis.

„Ali, gđo Phyllis,“ pravdala se djevojka, „što će biti sa starim konjem gospodina Miltona?“
„Da, zaista…“ zarumenješe se obrazi gđe Phyllis. „Što će biti s Miltonovim konjem, pozorniče Wallace?“

„Pokojnog mljekara Miltona?“ upita pozornik smeteno. „Pa, vjerojatno će, kao i sva imovina koju je Milton posjedovao, ići zakonskom nasljedniku. Ako taj uopće ima nasljednika.“
Gđa Phyllis i Harriet pogledale su se ispod oka. Nastao je tajac u kuhinji. Harrietina mokra krpa šljapkala je po drvenom podu, a oštri kuharski nož gđe Phyllis kosao je svinjsko salo na drvenoj dasci. Salenjaci gđe Phyllis punjeni džemom od malina bili su nadaleko poznati i bili su jedan od razloga zašto su gosti rado dolazili u The Three Coins Inn.

Kuharica je sjetno izdahnula, a pozornik Wallace uputio joj je mrki pogled. Svakodnevno je svraćao na popodnevni čaj i kolače pa je želio biti taktičan, ali poznavajući gđu Phyllis znao je da će požaliti.

„Što vas muči, gđo Phyllis?“ upita pozornik oprezno.

Još je nekoliko trenutaka ostala zadubljena u svoje misli i ritmično nožem lupkala po dasci. Kad je stala, obrisala je masne ruke u pregaču, uputila ozbiljan pogled prema pozorniku i počela recitirati staru dječju pjesmicu:

Mee, mee, crna ovco,
Imaš li vune?
Da, gospodine, da, gospodine,
Tri vreće pune;
Jedna za gospodara,
Jedna za damu,
I jedna za malog dječaka
Što živi u vlažnom podrumu.

Usta pozornika Wallacea groteskno su se objesila. Zbunjeno je zurio u gđu Phyllis, a zatim odgurnuo ostatak nepojedenog kolačića i upitao s nevjericom: „Zar ste ovdje svi poludjeli?“
Gđa Phyllis zarumenila se od srama, no tada je odlučno progovorila. „Otkako je svijeta i vijeka ili barem koliko su daleko u prošlost živuće generacije pamtile, Miltoni su svojom konjskom zapregom prevozili mlijeko u limenim kanticama. Jack, posljednji živući iz loze Milton, pronađen je razbijene glave u mljekarskoj zaprezi u dvorištu vlastite farme. Idućeg jutra, domaćice York Villagea iznenadila je činjenica da prazne limene kantice nisu zamijenjene onima punim mlijeka.“

Gđa Phyllis stala je s izlaganjem pa se odgegala do velike peći od lijevanog željeza, otvorila vratašca i ubacila veliku cjepanicu. Na peći je bio čajnik s vodom. Njeni salenjaci pekli su se naglo, ali kratko, pa je trebala dobru vatru.

„No, na dan Miltonove smrti došlo je do incidenta“, nastavila je kuharica.

„Vidno pripit i neugodniji nego obično zaustavio je zapregu ispred kuće Elsterovih i tamo se žestoko sukobio s gospodinom Elsterom. Otkako je obitelj Elster doselila iz Njemačke u York Village, bilo je trzavica s mljekarom Miltonom. Naime, sporili su se oko crkvenog zemljišta. Miltonove krave i ovce bile su tamo na ispaši, a industrijalac, gospodin Elster, pregovarao je s vikarijatom oko otkupa. Bilo mu je potrebno nakon što je obnovio i pokrenuo staru ciglanu. Kuharica kuće Elster, gđa Bainbridge, potvrdila mi je da je palo puno teških riječi, a gospodin Elster navodno je nasrnuo na Miltona svojim štapom za hodanje. Pijani Milton je posrtao, a zatim bijesno izrecitirao ovu pjesmu te se smijuljio kao da je sišao s pameti.“

„Svi koji su poznavali Miltona znaju da mu je falila poneka daska u glavi“, umirujuće će pozornik. „Taj silni džin koji je pio potpuno mu je pomutio mozak! Gđa Bainbridge je rekla da je gospodin Elster bio jako potresen. Kaže da nije svoj još od lani, od smrti novorođenčeta. Kaže da ga je to promijenilo, naprosto je postao surov.“

„Koliko članova ima obitelj Elster gđo Phyllis?“

„Šest. Gospodin i gđa Elster i četvero djece. Jedno je lani preminulo. Dječak. Elsterov susjed, dr. Eugene Stanbury prisustvovao je porodu gđe Elster. Porod je bio težak i dijete nije disalo pa je doktor s omotanim djetetom u naručju trčao u ordinaciju ne bi li mu pomogao. Mogao je samo ustanoviti dječakovu smrt. Vjerojatno se udavio pupkovinom.“
Sjenka nelagode preletjela je krupnim rumenim licem gđe Phyllis. Izvadila je posudu s tijestom i bacila ga na drvenu dasku podigavši oblak brašna. Spretno ga je obrađivala drvenim valjkom. Kad bi ga izvaljala do željene debljine, preklopila bi ga prvo na trećini, a zatim još ostatak. Tajna je bila u što većem broju slojeva. I u tome što je koristila salo umjesto maslaca.

Nakon nekoliko minuta nastavila je svoj izvještaj.

„No, Milton tu nije stao. Ispred doktorove kuće zatekao je gđu Stanbury, doktorovu suprugu i verbalno je napao. Vikao je da za njih danas nema mlijeka, a neće ga biti ni sutra. Gđa Stanbury teško je to prihvatila. Čuvši galamu, izjurio je dr. Stanbury. Milton se luđački smijao i zapitao doktora čudno pitanje: koliko je danas vidio – svraka?“
„Svraka? Kakvih sad svraka?“ upita pozornik.

„Ni doktor nije razumio na kakve svrake misli pa je Milton i njemu izrecitirao pjesmicu:
Jedna za tugu,
A za radost dvi,
Tri za djevojku,
za dječaka četiri,
Pet za srebro,
Šest za zlato sjajno,
Sedam za ono što ostati će tajno!“
„Ali kakve sad to ima veze? Tri za djevojku, četiri za dječaka, koliko znam, oni nemaju djece?“ upita pozornik Wallace već pomalo razdražljivo.
„Ne. Oni nemaju djece.“
„Čovjeku očito nije bilo dobro. Što je uopće s prvom pjesmom želio reći gospodinu Elsteru, da je crna ovca ili da drži zatočenika u podrumu? Zaista ne razumijem.“
Gđa Phyllis mirno je promatrala pozornika. I Hattie je stala s ribanjem poda i sa zanimanjem zurila u kuharicu.

„Jutros sam išla u vikarijat“, reče gđa Phyllis.
O moj Bože, pomisli pozornik Wallace, a tada joj brzo upadne u riječ: „Zanimali su vas posjedi u vlasništvu vikarijata?“
„Ne.“
„Pa što ste onda, pobogu, radili tamo?“
„Išla sam pogledati u registar krštenih.“
„Krštenih?“ u isti glas će Hattie i pozornik Wallace.
„Da. Zanimalo me je li vikar krstio članove obitelji Elster.“
„I?“ upitaše oboje nakon kratke stanke.
„Gospodin Gottfried Elster kršten je krsnim imenom Jeffrey, što je engleska verzija imena Gottfried.“
Pozornik i Hattie nijemo su se gledali u čuđenju. Ništa im nije bilo jasno.
„No, zanimljivo je da i prezime Elster ima svoje englesko značenje“, zagonetno će kuharica.
Nastao je muk.
„Pa guknite već jednom, ženo!“ vikne nestrpljivo pozornik Wallace.
„Zanimljivo da to tako kažete“, nasmije se gđa Phyllis. „Elster znači… Magpie. “
Pozornik Wallace skočio je iz stolice kao koprivom opečen, a Harriet je tiho zacičala.
„Što ste rekli?“ pozornik će u nevjerici. Zgrabio je svoju bobby kapu i pojurio prema stražnjem izlazu.
„Kamo ćete?“ krikne kuharica zabrinuto.
„Kako mislite kamo ću? Treba pretražiti podrum Elsterovih, možda drže nekog zatočenog ili je zakopan kakav leš za koji je stari Milton znao! I sami ste rekli da je pjesma uzrujala Gottfrieda Elstera, možda se uplašio i štapom zatukao mljekara prije nego ovaj izbrblja!“
„O, ne pozorniče, napravili biste užasnu pogrešku! Vidite, ovdje se zapravo radi o mlijeku!“
„Mlijeku? Kakvom sad mlijeku?“ reče pozornik zbunjeno.
„Sjednite, pozorniče, još na trenutak“, primiri gđa Phyllis uznemirenog gosta, „i razmislite još malo. Gospodina Elstera uzrujao je motiv malog dječaka, onog što u prvoj pjesmi živi u podrumu. No, što je rekao Milton doktoru i supruzi? Vikao je da za njih nema mlijeka. Zašto bi to nekoga tako uzrujalo? I koliko je danas vidio svraka? Može se zaključiti da je Milton znao za šest Elstera, tj. šest Svraka, no što ako ih je vidio sedam? Kako ide zadnji stih pozorniče? Sedam za ono što ostati će tajno! A sad spojite dvije pjesme! Milton je znao za sedmu svraku, sedmu koja živi u podrumu. Sedmu svraku koja nije umrla na porodu, nego je skrivena u kući doktora i gđe Stanbury. Supružnici Stanbury nisu mogli imati dijete, a Milton je zbrojio dva i dva kad je vidio da kupuju više mlijeka no obično. Zašto? Zato što gđa Stanbury nije dojila. Doktor Stanbury je taj koji je pričekao i ušutkao Miltona.“
Neugodna tišina uvukla se u kuhinju, čulo se samo pucketanje cjepanice u vatri i klokot ključale vode u čajniku.

Pozornik je napuhao rumene obraze poput morža i s negodovanjem glasno izdahnuo.
„Gđo Phyllis, nakon ovoga bi mi dobro došla čašica šerija“, reče pozornik.
„Preostaje još samo jedno nerazjašnjeno pitanje!“ uzvikne Harriet uzrujano.
„Koje?“ upita gđa Phyllis zbunjeno.
„Rade li još uvijek ljepilo od starih konja?“ Harriet će ozbiljno.
„Hattie!“ dreknu pozornik i gđa Phyllis u isti glas.

(www.icv.hr)