Praizvedena Beethovenova IX. simfonija
Posljednje godine života veliki skladatelj Ludwig van Beethoven bio je potpuno gluh i sporazumijevao se s ljudima uz pomoć olovke i papira. Međutim, jednog od najvećih glazbenih genija u povijesti, ne može sputati gluhoća. Bolesti usprkos, u to doba sklada svoja ponajbolja djela: koncerte, sonate, Missu solemnis i simfoniju za koju nije potrebno reći ništa drugo no – Deveta! Beethoven je bio nazočan praizvedbi svoje veličanstvene simfonije. Bilo je to na današnji dan 1824. u bečkom Kärntnertor Theatru. Ne može čuti ni jednoga tona, ali samopouzdano je svjestan veličanstvenosti svoga djela. U njemu je možda najbolje izrazio sebe. Ovo duboko misaono djelo antiteza je čovjekove borbe s nedaćama u kojoj svjetlo, sloboda i ljubav pobjeđuju nad tamom, ropstvom i zlom. Zato će glazbene oluje i bespuća IX. simfonije završiti zanosnom pobjedom, srećom koju ne može dočarati ni jedan instrument. Zato Beethoven prvi put uvodi u simfoniju riječi, stihovi su to Ode radosti njegova velikog suvremenika, pjesnika Schillera, koje povjerava glasu čovjeka, prvo pojedinca, a potom i zbora, čovječanstva. Bol je svladana i zavladala je radost.

Položeni temelji korporacije Sony
Na današnji dan položeni su temelji divovske japanske korporacije Sony. Naime, tog su dana 1946. godine Masaru Ibuka i Akio Morita osnovali u Tokiju kompaniju za prodaju električne opreme, pod imenom “Tokyo Tsushin Kogyo”. Ime Sony počeli su koristiti tek od 1955. godine i to zbog američkog tržišta na kojem je ime “Tokyo Tsushin Kogyo” bilo teško izgovorljivo. Slično se i japanski Panasonic izvorno zvao Matsushita. Spomenuti Masaru Ibuka i Akio Morita prije nego što su osnovali kompaniju služili su za vrijeme Drugog svjetskog rata u Japanskoj carskoj mornarici (Morita je bio čak i časnik). Ondje su se njih dvojica i upoznali. Dakako, Japanska carska mornarica izvršila je poznati napad na Pearl Harbour i zadala je mnogo nevolja Amerikancima tijekom rata. Kad je Masaru Ibuka nakon rata napustio mornaricu, osnovao je u Tokiju prodavaonicu električne opreme, i to u jednoj bombama razrušenoj robnoj kući. Već sljedeće godine Ibuki se pridružio Morita, kao kolega iz mornarice, i zajedno su pokrenuli kompaniju. Bili su to skromni početci onoga što će postati Sony. Do danas Sony je postao multinacionalna korporacija, no sjedište joj je i dalje u Tokiju. Danas su treći po veličini proizvođač televizora u svijetu i jedna od najvećih elektroničkih kompanija uopće. Ime Sony odabrano je pedesetih godina 20. stoljeća radi podilaženja američkim kupcima. Naime, ime “Sony” slično je latinskom nazivu za zvuk (sonus) i američkom izrazu “sonny boy” koji je bio popularan 1950-tih (otprilike kao naše “momak”).

Dogodila se prva pomorska bitka bez vizualnog kontakta brodova
Na današnji dan 1942. godine bijesnila je na južnom dijelu Tihog oceana bitka kakva do tada još nije viđena u povijesti. Naime, po prvi put sukobile su se međusobno snage protivničkih nosača aviona. U dotadašnjim pomorskim bitkama dolazilo je do izravnog kontakta brodova, koji su pucali jedan po drugome. U bitki na današnji dan suparnički brodovi uopće se nisu vidjeli tj. nije bilo vizualnog kontakta između njih, nego su jedni slali zrakoplove na druge. Ta se bitka dogodila u Koraljnom moru – velikom morskom prostoru pred Australijom, u koji su snage Japanske carske mornarice drsko prodrle. Dakako, za Australce je to bila opasna situacija, jer Japance sad više nije dijelilo ništa od Australije osim morske površine. Zapovjednik japanske flote bio je admiral Shigeyoshi Inoue. Raspolagao je udarnom snagom od dva velika nosača aviona (Zuikaku i Shōkaku) te jednim lakim (Shōhō). Zapovjedni brod admirala Inouea bila je krastrica Kashima. Američki zapovjednik bio je admiral Frank Fletcher. On je također raspolagao s dva velika nosača (USS Yorktown i USS Lexington). U okršaju su neprijateljski nosači udarili jedni druge snažnim zračnim napadima. Amerikanci su na početku uspjeli potopiti najmanji japanski nosač aviona Shōhō. Japanski udari oštetili su oba američka nosača, tako da je USS Lexington čak morao biti napušten i potopljen. Oba japanska velika nosača također su oštećena. Sve u svemu, po broju potopljenih brodova pobijedili su Japanci, ali Amerikanci su zapravo odnijeli stratešku pobjedu. Naime, bio je to prvi put da je japanska ekspanzija učinkovito zaustavljena. Oštećenja japanskih velikih nosača igrala su veliku ulogu i u kasnijoj američkoj odlučujućoj pobjedi kod Midwaya.

Ivana Orleanska razbila opsadu rodnog grada
Francuska heroina Ivana Orleanska 1429. godine postigla je jednu od svojih najvažnijih pobjeda koja je označila prekretnicu u englesko-francuskom ‘Stogodišnjem ratu’. Razbijanje opsade Orléansa bila je prva značajna francuska pobjeda od strašnog poraza koji su doživjeli kod Agincourta 1415., te je označila kraj engleskih pretenzija na osvajanje cijele Francuske. Opsada je započela 12. listopada 1428., a cilj joj je bio potpuno zauzimanje doline rijeke Loire u kojoj je Orléans bio jedini preostali grad pod francuskom upravom. Šest mjeseci nakon početka sukoba Englezi su bili u priličnoj predstnosti pred Francuzima, ali iako su kontrolirali nekoliko utvrda kojima su grad držali u okrežuenju, nisu imali dovoljno ljudi da uspješno napadnu, a njihova artiljerija nije mogla probiti čvrste gradske bedeme. Nakon što je u grad stigla mlada junakinja, branitelji kojima je pristiglo i nekoliko pojačanja, pod njenim su zapovjedništvom izveli niz napada i izbacili Engleze iz utvrda oko grada. Tijekom bitke za utvrdu Les Tourelles koja je bila na južnoj strani rijeke i čuvala prilaz 400 metara dugom mostu prema Orléansu, Ivana je ranjena strijelom u rame, ali se ubrzo vratila u bitku što je potpuno obeshrabrilo englesku posadu koja je ubrzo nakon toga u potpunosti poražena, a njihov zapovjednik Glasdale se utopio u rijeci. Jutro nakon pada Les Tourellesa dvije vojske su se pripremale za frontalni okršaj, no Englezi su nakon sat vremena odmjeravanja odustali i otišli čime je završena opsada Orléansa, što je uz ‘sveticu’ na čelu vojske Francuzima podiglo moral i bilo zaslužno za velik priljev novih trupa kojima su Englezi izbačeni iz doline Loire, a kasnije i iz Reimsa i Pariza.

Potopljen putnički brod RMS Lusitania
Njemačka podmornica U-20 1915. godine je potopila luksuzni britanski putnički brod RMS Lusitania na kojemu je od 1.198 stradalih putnika, poginulo i 128 Amerikanaca što je bio ključni moment za okretanje mišljenja američke javnosti prema uključivanju u I. svjetski rat. Brod je nakon pogotka torpedom za samo 18 minuta potonuo na oko 15 kilometara od irske obale. Teorije o brzom potonuću, često su uključivale i činjenicu kako je brod zbog učestalih podmorničkih napada bio preinačen u ‘naoružani putnički brod’ (AMC – armed merchant cruiser), te da je nosio vojni materijal i to 4.200,000 komada puščane municije, 1.250 komada artiljerijskog streljiva i 18 sanduka fitilja, što su naveli i Nijemci u kasnijem opravdanju napada. Britanci su, žarko želeći uvući SAD u rat, organizirali propagandne akcije u kojima su plasirali izvješća o slavlju u Njemačkoj u znak potapanja broda, no američki predsjednik Woodrow Wilson tada je izjavio kako je “Amerika preponosna da se bori”, te su SAD ušle u rat tek 1917. godine.

Rođen Petar Iljič Čajkovski
1840. godine rođen je Petar Iljič Čajkovski, ruski skladatelj. Čajkovski je porijeklom iz ugledne ukrajinske kozačke obitelji Čajka (rod). Pojavio se u ruskoj carskoj glazbi istodobno sa skladateljima Novoruske škole, tzv. grupom Petorice, a njihovo se stvaralaštvo međusobno dopunjuje. Po svom glazbenom izrazu je kasni romantičar, a prožima svoja djela ruskim duhom u melodiji i sadržaju svojih opera. Studirao je na petrogradskom Konzervatoriju, a predavao je harmoniju na Konzervatoriju u Moskvi i pisao glazbene kritike. Materijalnu neovisnost i boravak u inozemstvu omogućila mu je Nadežda von Meck, koja ga je uzdržavala, a njihovo dopisivanje važan je izvor podataka o stvaralačkom radu i estetskim pogledima Čajkovskoga. Nastupao je kao dirigent vlastitih djela po cjelom Ruskom Carstvu, Europi i SAD-u. Među njegovim najpoznatijim djelima su: “Pikova dama”, “Jevgenije Onjegin”, “Mazeppa”, “Djevica Orleanska”, “Labuđe jezero”, “Orašar”, “Koncert za klavir i orkestar br.1”, “Koncert za violinu i orkestar”, “IV. simfonija”, “VI. simfonija “Patetična” i “Uvertira 1812”.

(www.icv.hr, Foto:Wikipedija)