Imati brata ili sestru u životu može biti ili najljepša stvar koja nam se dogodi ili apsolutno najveći teret koji nosimo na svojim leđima. Ili oboje. Ili nešto u sredini. Uglavnom, biti brat ili sestra predstavlja ulogu koja u sebi ima brojne kontradiktornosti, suprotnosti, oprečne emocije, ponašanja i misli, piše psihologinja Sandra Matošina Borbaš za portal Psihološki Prostor.

Prema popisu stanovništva unatrag 50 godina, (podaci prikupljeni sa Državnog zavoda za statistiku) od ukupnog broja obitelji s djecom, njih otprilike polovica ima više od jednog djeteta, što znači da ta djeca imaju iskustvo odrastanja u obitelji s braćom ili sestrama.

A što nam zapravo donosi to iskustvo?

Višegodišnja istraživanja obiteljskih odnosa bila su usmjerena na ispitivanje odnosa roditelj/dijete, ponekad nepravedno zanemarujući bratsko-sestrinske odnose. Nemajući prave znanstvene podatke, o bratsko-sestrinskim odnosima pojavio se niz mitova, ideja, tumačenja, od kojih su samo neka utemeljena na znanosti. Pa, krenimo redom vidjeti koja su znanstveno potvrđena, a koja i dalje ostaju mitovi.

1. Starija braća i sestre su inteligentniji

Redoslijed rođenja ima utjecaja na osobine ličnosti i neke sposobnosti braće i sestara, te je u istraživanjima potvrđeno da postoje neke osobine koje su češće kod starijih braće i sestara. Konkretno, radi se o kognitivnim sposobnostima poput pamćenja, logike, uzročno-posljedičnog zaključivanja, ali i opće obrazovanosti,, koje su u prosjeku razvijenije kod starijih braće i sestara – pretpostavlja se da su u ranom periodu razvoja prvorođena djeca imala više roditeljske pažnje, brige i poticanja razvoja, pa je to dalo dobre temelje za kognitivni razvoj.

No, starija braća i sestre su i odgovorniji, tijekom odrastanja odrađuju veći broj kućanskih poslova, češće pate od straha od neuspjeha i osjećaja da nisu dovoljno dobri. Oni su ti koji vrlo često preuzimaju „odraslu“ ulogu nad mlađom braćom i sestrama, te ih se silom prilika stavlja u poziciju da budu odrasli i odgovorni, da brže uče te nemaju pravo na pogrešku. Ta najviša pozicija u bratsko-sestrinskoj hijerarhiji donosi dosta tereta, ali i neke beneficije.

2. Mlađa braća i sestre su razmaženi i sve im je dozvoljeno

Ova tvrdnja se nije pokazala u potpunosti točnom (to ne govorim iz pozicije mlađe sestre), ali neke osobine mlađe braće i sestara idu u smjeru koji bi se mogao protumačiti i kao „razmaženost“. Naime, mlađi braće i sestre nisu opterećeni kontrolirajućim roditeljskim odgojem „po knjizi“ koji moraju „odraditi“ prvorođenci. Mlađu djecu odgaja se ipak slobodnije, te im se ostavlja više izbora i više prilika za greške. Kako su se roditelji nakon prvog djeteta „opustili“ u odgoju, tako se mlađima pristupa opuštenije i s manje nervoze. To rezultira time da su mlađi zabavniji, šarmantniji, nekonvencionalniji, ali i sebičniji te manipulativniji od starije braće i sestara.

Skloniji su kršiti norme, i često im se više dozvoljava od prvorođenaca, jer je kod roditelja stariji brat ili sestra već „utabao put“. No, to što neke prepreke, s kojima su se prvorođenci više mučili, oni lakše preskoče, ne mijenja shvaćanje da se vrlo često osjećaju kao da su uvijek drugi i da uvijek imaju uzor ili cilj koji moraju stići – svog starijeg brata i/ili sestru.

3. Ako je stariji brat/sestra problematičan/uspješan, i mlađi će biti

Mnogo puta sam kao mlađa sestra doživjela rečenicu „A ti si sestra od xxxxx! Sigurno si i ti takva i takva“. Meni je osobno ova rečenica bila ogromno opterećenje jer je pred mene stavljala neka očekivanja koja nisam mogla ili nisam željela ispuniti. Istina je da odrastanje u istom domu i uz ista iskustva nesumnjivo ostavlja  jednake posljedice na djecu. Međutim, to ne znači da se braća i sestre moraju razviti na isti ili sličan način. Istraživanja su potvrdila postojanje utjecaja braće i sestara jednih na druge – i to puno češće i jače u smjeru od starijih prema mlađima, nego obratno.

Socijalni psiholozi to tumače učenjem po modelu, gdje mlađi braća i sestre gledaju svoje starije članove obitelji i „kopiraju“ njihovo ponašanje. Mnogo je istraživanja potvrdilo da su rizična ponašanja (krađa, delikvencija, maloljetnička trudnoća) kod mlađih puno češća ukoliko je stariji brat i/ili sestra također sklon/a delikventnom ponašanju. Sigurno postoji prijenos nepoželjnih ponašanja sa starijih na mlađe, posebno ukoliko djeca odrastaju bez odgovarajuće roditeljske pažnje. No, prijenos sa starijih na mlađe postoji i u pozitivnim ponašanjima – iako je to manje istraženo. Pokazalo se da, kako je i očekivano, preventivni programi delikventnih ponašanja imaju efekta na stariju braću i sestre koji su pohađali neki preventivni program, ali imaju efekta i na mlađu braću i sestre, koji nisu pohađali program!

4. Previše djece ili dijete s teškoćama u razvoju potroši svu snagu roditelja

Odrastanje u velikim obiteljima ili u obiteljima s članom s teškoćama u razvoju dugo se smatralo kao rizično za braću i sestre, jer odgajanje više od troje djece ili još jedno dijete s teškoćama u razvoju koje zahtijeva više roditeljskog angažmana „potroši“ roditelje, te se ne mogu posvetiti drugoj djeci kako treba. Ova ideja nastala je u okviru socijalnih teorija koje govore da se s više djece ili uz dijete kojemu je potrebna dodatna skrb potroše roditeljski resursi, te roditelj nema snage, volje, vremena, energije i/ili motivacije posvetiti se svoj djeci podjednako.

Mali je broj istraživanja koji je potvrdio ovu teoriju (i oni dosta često uključuju i druge rizične faktore za obitelj poput samohranog roditeljstva, niskog socio-ekonomskog statusa i sl.). uno veći broj istraživanja je pokazao da postojanje većeg broja braće i sestara, kao i postojanje brata i sestre s teškoćama u razvoju utječe na druge članove obitelji na način da: budu ili puno više empatični, imaju topliji odnos i bolju povezanost ili zahlade odnose, postanu udaljeni i nemaju puno toga zajedničkog. Odnosno, postoji puno veća varijabilnost u prilagodbi na nestandardne uvjete odrastanja. Istraživanja su, doduše, jednoznačna u tome da pronalaze negativnu povezanost akademskog uspjeha s velikim brojem braće i sestara, odnosno da što obitelj ima više djece, manja je njihova obrazovanost. Što možda ima veze s potrošnjom resursa – ali ne nužno roditeljskog, nego novčanog ukoliko djecu treba slati na školovanje u druga mjesta.

5. Normalno je da se braća i sestre tuku/sukobljavaju

Tko se sa svojim bratom/sestrom nikada nije naguravao, sukobljavao ili svađao neka digne ruku u zrak! Mislim da ima jako malo ruku u zraku jer su bratsko/sestrinski odnosi najčešće obilježeni sukobima (ako ih netko tako ne doživljava, neka razmisli je li to radi toga što ga se brat/sestra bojao pa je činio sve što on/a kaže ;-). Po psihoanalitičkoj teoriji, koja gleda na bratsko-sestrinske odnose kao na natjecanje za roditeljsku pažnju, upravo je kontinuirano natjecanje temelj bratsko-sestrinskih odnosa. I upravo ono određuje dinamiku obitelji. A samo natjecanje podrazumijeva da jedna osoba gubi, a druga dobiva, što je početak sukoba. No, takve situacije sukoba su zapravo iznimno važne u odrastanju jer upravo kroz sukobe i neslaganje braće i sestara odvijaju se prve životne lekcije o pregovaranju, zauzimanju pozicije, uvjeravanju, potkupljivanju, rješavanju problema, ali i o prosocijalnom ponašanju, empatiji, podršci, udruživanju…

Socijalne vještine su definitivno razvijenije kod osoba koje odrastaju uz braću ili sestre, što rezultira puno boljom prilagodbom u periodu adolescencije, odnosno puno manjem broju emocionalnih, socijalnih ili ponašajnih problema uobičajenih za vrijeme adolescencije. Stoga sam sukob ne mora nužno imati negativnu konotaciju, već ga se može gledati kao na uvježbavanje životnih lekcija u (relativno) sigurnom obiteljskom okruženju. Braća i sestre koja ne odrastu zajedno, odnosno ne iskuse međusobne sukobe, pa posljedično i međusobna slaganja, dogovore i pregovore, u odrasloj dobi ne znaju međusobno funkcionirati i pregovarati (primjer ovakvih teškoća, između ostalog, možete vidjeti u dokumentarnom filmu Three identical strangers.)

6. U odrasloj dobi braća i sestre ne trebaju ostati bliski

Iako tijekom odrastanja nemamo pretjeranog izbora oko toga hoćemo li provoditi vrijeme s braćom i sestrama, kada odrastemo to se ipak mijenja. Ne postoje jasni pokazatelji što je to presudno u bratsko/sestrinskom odnosu što određuje hoće li braća i sestre ostati u bliskim odnosima, ali jedan od najvažnijih kriterija je podatak odrastaju li djeca u obitelji koja stavlja naglasak na važnost održavanja obiteljskih odnosa. U SAD-u svega polovica braće i sestara ostaje u kontaktu u odrasloj dobi, gdje je društveni pritisak na održavanje obiteljskih odnosa puno manji nego u, primjerice, Grčkoj.

No, ostali bliski ili ne, braća i sestre dijele godine odrastanja, zajednička iskustva, obiteljske događaje – one ugodne i one neugodne. Odrastanje u disfunkcionalnoj obiteljskoj dinamici (uz alkoholizam, zlostavljanje, nasilje i sl.) djeluje na braću i sestre ili na način da postanu jako bliski jer predstavljaju izvor podrške jedno drugom s obzirom da dijele jedinstveno iskustvo, ili na način da prekinu komunikaciju u potpunosti jer tako pokušavaju utišati i sve neugodne uspomene koje su zajedno do(pro)živjeli. No, to su ekstremne situacije. U prosjeku, što su braća i sestre bliži tijekom odrastanja (a to je određeno između ostalog spolom i dobi – bliska dob i isti spol braće i/ili sestara daje veću vjerojatnost odrastanja u bliskim odnosima), to je veća vjerojatnost da će ostati povezaniji i u odrasloj dobi.

Treba ispitati još jako puno faktora vezanih uz bratsko-sestrinske odnose, a u zadnje vrijeme sve više istraživača to čini tražeći na koji način on oblikuje (na pozitivan i/ili negativan način) ličnost pojedinca.

(psiholoski-prostor.org)