Grupa hodočasnika iz Hrvatske, njih šestero, početkom mjeseca uputila se na više od 1 000 kilometara dug hodočasnički put – od Voćina, preko Međugorja, pa sve do Letnice na Kosovu. Počevši svoje putovanje 4. ožujka, za ukupno 40 dana korizme, ovi vjernici pješače otprilike 12 sati dnevno i mole za sve nakane, od ovisnika do nesretnih obitelji.
Stupili smo u kontakt s jednim od hodočasnika, Kićom Matićem, koji nam je otkrio motivaciju dvojice Đulovčana, jedne Bjelovarčanke i troje Zagrepčana za sudjelovanjem u ovom korizmenom hodu, koje su prepreke na putu i što ih drži ustrajnima za prelazak svakog novog kilometra.
Ugostili su ih ljudi svih nacionalnosti i vjeroispovijesti. Izvor: FacebookMUSLIMANI POMAŽU KATOLICIMA
Iako se većina hodočasnika godinama priprema za korizmeni hod, sa željom za duhovnim rastom, naš je sugovornik odlučio upustiti se u ovu avanturu „5 do 12“, prepričava.
– Odlučio sam krenuti na put večer prije, iako je ostatak ekipe planirao hodočašće dobrih 3-4 mjeseca unaprijed. Potakla me vjera u Boga, kao i želja da prođem neku vrstu križnog puta koji je Isus prošao za nas. Tu je i zavjet Majci Božjoj Letničkoj, a dolazak pred njen kip je doista nešto neopisivo – tvrdi Matić.
Ove hodočasnike uspjeli smo „uhvatiti“ na pauzi u blizini Međugorja, kod Čapljine. Nadaju se, kažu, prekosutra biti već u Dubrovniku.
– Hodamo otprilike 12 sati dnevno, od 6 ujutro pa sve do 6 navečer, uz pauze od 15-ak minuta. Prtljaga nam ne predstavlja veći problem, a prva tri dana svatko je nosio minimum 15 kilograma na leđima. Kada je riječ o smještaju, tu nam pomažu dobri ljudi iz svih krajeva i različitih vjeroispovijesti. Dobrim dijelom smo propješačili Bosnu u kojoj žive muslimani, ali to ih nije spriječilo da nam pomognu. Najveću podršku, razumljivo, dobili smo u Hercegovini, točnije u Tomislavgradu, i iskreno zahvaljujemo svim Duvnjacima na gostoljubivosti – govori ovaj hodočasnik, zahvalivši običnim ljudima na velikoj podršci tijekom puta.
Društvo na putu pravio im je – vuk. Izvor: FacebookBLISKI SUSRET S VUKOM
Dnevnu kilometražu postepeno su povećavali s 25 na 40 prijeđenih kilometara. Put je to koji privatno, otkriva Matić, ne bi pristao propješačiti.
– Iskreno, kada bih svakodnevno morao prelaziti 25-30 kilometara zbog nekog posla, mislim da ne bih mogao. No, hodočašća su prilika za osobnu refleksiju, pokajanje i zahvalnost. Da je lako – nije. Posebice kada smo prolazili Kupresom, uhvatilo nas je takvo nevrijeme, vjetar, oluja… Nismo odustajali, samo smo nastavili hodati – prepričava.
– Imali smo bliski susret i s vukom, koji je došao na nekih 3 metra od nas, između Bugojna i Kupresa. Srećom, nismo mu bili previše zanimljivi, samo nas je došao pozdraviti i vratio se natrag u šumu – našalio se naš sugovornik.
Za kraj, Matić svim budućim hodočasnicima savjetuje da za ovakve avanture pripreme dobru obuću za hodanje – kao i duplu dozu magnezija, a sve ostalo će se već posložiti putem.
(icv.hr, dj)
