Smisao korizme, rad s mladima, svjedočenje vjere u svakodnevnom životu, vjera i tehnologija, život u Hrvatskoj u odnosu na život u Beninu – te i druge teme analizirali smo u velikom intervjuu s vlč. Odilonom-Gbènoukpo Singbom, prvim sveučilišnim kapelanom Hrvatskoga katoličkog sveučilišta i poznatim misionarom iz Benina, koji svojim jednostavnim, a opet dojmljivim svjedočenjem žive vjere okuplja ljude oko Krista i senzibilizira ih za pitanje bližnjega.

Vlč. Odilon-Gbènoukpo Singbo srdačno nas je dočekao na trećem katu Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u Zagrebu, nakon što je sa studentima izmolio križni put u studentskoj kapelici. U prvom intervjuu koji objavljujemo ovaj broj, razgovarali smo o korizmi, vremenu za molitvu i tehnologiji koja služi vjernicima u 21. stoljeću, dok ćemo u drugom intervjuu više reći o njegovom misionarskom djelovanju u Hrvatskoj, kao i u rodnom Beninu, kako se osjeća u Hrvatskoj i otkriti još niz zanimljivosti, kao što je tema transhumanizma, a kojoj je ovaj skroman, ali iskusan poliglot, budući da ju je istraživao na različitim jezicima, posvetio svoju doktorsku radnju.

U vremenu smo posebne pripreme za Uskrs – korizmi. Kako, dakle, kao vjernik ispravno živjeti korizmu?

Meni je korizma uvijek dragocjeno vrijeme, ne samo zato što nas vodi prema najvećoj svetkovini naše vjere, Uskrsu, nego zato što je to vrijeme koje nam pomaže da se vratimo na bitne stvari.

Ako dobro promatramo, adventsko vrijeme je vrijeme u kojem se živi s puno buke i blještavila. S druge strane, korizmeno vrijeme je mrtvo vrijeme, čovjek bi mogao imati takav dojam, ali je to zapravo vrijeme šutnje i tišine. Zato je prva stvar kojoj dajem naglasak upravo to – da naučimo pronaći prostor za svoj neki mir jer bez tog mira ne možemo stvarati duhovno raspoloženje za susret s Bogom.

Studentima obično kažem da je korizma vrijeme kada se napokon vratimo Bogu, sebi i drugima koji su u potrebi. Unutar toga imamo, kako i Crkva potiče, razne duhovne sadržaje. Dakle, sam Isus Krist daje tri, rekao bih, sredstva za korizmu, a to su post, molitva i dobro djelo, odnosno milostinja.

Kada govorite o postu, najčešća dilema vjernika zna biti „čega se odreći“, ali te odluke često znaju otići u krivom smjeru: u populizam ili post radi posta. Kako Vi vidite ovu Isusovu smjernicu?

Mnogi se, naravno, lome oko posta ili čega se odreći, pa onda ta odluka ponekad graniči s prilikom da idemo na dijetu. No, važno je reći da da ono čega smo se odrekli kroz korizmu, mora ići za nekoga kome je to potrebno. Meni to dakle, više ne pripada. Na svakome je vjerniku, stoga, da pronađe način da svoje odricanje nekako materijalizira, da ono zaista može biti korisno nekome drugome. Zato je korizmeno darivanje drugačije od božićnog, za koje bismo mogli reći da je i vrijeme nekad bespotrebnog darivanja. Korizmeno darivanje je duhovne naravi, ono je smisleno i zato je jako važno.

Kao studentski kapelan na raspolaganju ste ne samo mladima, studentima, nego i svojim kolegama. Koje savjete mladi traže, što propituju?

Da, na Hrvatskom katoličkom sveučilištu kapelan sam već četiri godine. Život na našem sveučilištu jako je zanimljiv. Imamo preko 1200 studenata kojima sam na raspolaganju, kao i svim profesorima.

Kada me kardinal poslao na ovu službu, jer dotad ona nije postojala, veselio sam se jer sam mislio da ću imati više vremena za pisanje svojih duhovnih razmatranja (smijeh). No, otkad sam došao ovdje, nemam mira, i to u svakom pozitivnom smislu. Studenti su brzo shvatili kakav je to blagoslov imati jednog svećenika koji nije u nastavi, već je na raspolaganju samo za njihove potrebe. Stalno dolaze i kucaju i traže razgovor. A što ih muči, na koja pitanja traže odgovore? Što se čini njih samih, primjećujem da dosta njih ima problema vezanih uz životni izbor.

Na što mislite?

Kad kažem izbor, ne mislim samo na izbor studija jer su studij već izabrali (iako se i tijekom studiranja mogu pojaviti dileme), nego: kako dalje? Ima li uopće smisla ostati u svojoj struci ili birati ipak nešto drugo, gdje će jednako moći biti vrijedni? Drugo često pitanje je i izbor životnog partnera ili partnerice, odnosno muža ili žene, na kojem se mnogi dosta lome. Jer, svatko ima svoje kriterije, pa ako oni nisu ispunjeni, onda to nije to. Naravno, česta su pitanja vjere, mnogi dolaze pak i iz različitih životnih i obiteljskih situacija te dolaze s molbama da zajedno molimo, razgovaramo. Ukratko, moj boravak ovdje pomogao mi je da živim svoje svećeništvo na drugačiji način.

Zanimljivost je što je baš preko puta Vašeg kabineta psihološko savjetovanje. Dolaze li mladi kod Vas nakon psihologa ili obratno?

Da (smijeh), mladi odgovore na svoja pitanja i ondje traže, pa bude, možemo reći ping-pong na sveučilištu, između tog ureda i mog ureda kao kapelana.

Prije ovog intervjua molili ste križni put sa studentima. Dolaze li mladi na ovo promišljanje?

Tijekom korizme svakog petka u našoj kapelici imamo križni put i danas sam se iznenadio što ih je bilo zaista puno. No, tako je svake godine. Ujedno, otkad sam tu, uveli smo praksu da svakog četvrtka nakon mise bude Euharistijsko klanjanje do 11 sati. Misa je obično od 8.15, a od 11 sati je izloženo Presveto. Svaki student ima priliku navratiti kad hoće, naši profesori također, a ja sam tamo na raspolaganju za ispovijed. Od te prakse nikad nećemo odustati jer smo shvatili da je to jedan od najstabilnijih duhovnih sadržaja koje studenti imaju ovdje.

Kapelica je uvijek otvorena, puno njih dolazi i stvarno iskoristi sveti prostor. Uvijek mi je drago vidjeti i naše bivše studente, koji kažu kako je dobro imati kapelicu tamo gdje se studira. Mnogima to nedostaje, kažu, jer moraju na posao i doma i ne stignu se posvetiti molitvi. Kad čujem te riječi, osjećam prazninu i zato ih koristimo još više kao poticaj, da motiviramo studente koji su još tu.

„Nemam vremena“ jedna je od najčešćih rečenica koju izgovaramo danas za puno toga. Kako naći vrijeme za sebe, molitvu, Boga, u situaciji kada je mnogima 24 sata premalo za sve što moraju odraditi, bilo na poslu, bilo s obitelji?

Prvo, to je pitanje volje jer svi mi imamo taj izgovor „ne stignem“, „nemam vremena“ i tako nesvjesno govorimo da sebi nismo važni, a još manje da nam je Bog važan. A ne znamo što to sve nosi. Drugo, osim pitanja volje, poznavajući sebe, moramo pronaći trenutak kada možemo postići priliku za molitvu. Mnogi će reći da imaju molitvu ujutro i navečer. To je dobro, nemam ništa protiv toga. Međutim, bilo bi dobro da naše molitve ili želje za mirom postanu nešto što je zaista osobno, a ne poput neke forme koju ispunimo ujutro ili navečer „pa smo mirni“.

Ključno je, dakle, postaviti pitanje koje je to vrijeme u danu koji si ja mogu priuštiti za molitvu, za sebe, susret s Bogom. I pritom ne mislim o tome da je riječ o dva sata dnevno, što će neki misliti. Već 15 minuta dovoljno je da čovjek sjedne, klekne, stoji, kako god, i da se sabere. Ne mora ništa izgovoriti, u smislu molitve, nego da se sabere, da zastane malo, ali sa željom da se stavi u Božju prisutnost jer Bog je uvijek prisutan. To su dragocjeni trenutci u kojima čovjek dođe do važnih spoznaja, u kojima dođe do rješenja nekih situacija, odgovora za kojima je tragao, mozgao, ali sam nije ništa našao. No kad se sabere malo, kada šuti, sigurno čuje Božji glas. Zato je tih par minuta dnevno toliko važno, a vjerujem da ih svatko od nas može izdvojiti.

Za Vas kažu kako kao misionar iz Afrike u Hrvatskoj predstavljate jedno posebno, novo svjetlo vjere. Što odgovarate drugima kada Vas pitaju kako da oni budu svjetlo svojoj obitelji, prijateljima, kolegama, odnosno, kako da svjedoče vjeru?

Zanimljivo je kada za mene kažete da sam svjetlo, ovdje sam, u Hrvatskoj, očito tamno svjetlo (smijeh). Naravno, to nema veze s bojom kože, šalim se. Ono što mislim da je najvažnije je to da svatko od nas zaista shvati da nitko nije sam. Da nije bačen bezveze na Zemlju, da nije stvoren bez cilja i da Bog nema nikakve veze s njim.

Bog nam je darovao ovaj život, koji je još uvijek u našim rukama i na nama je da činimo od toga što želimo. Kao što je jednom netko rekao: „Bog koji nas je stvorio bez nas, ne želi nas bez nas i spasiti“, to znači da On očekuje naš doprinos i suradnju i mislim da je to moguće za svakog od nas. Možda smo ponekad preopterećeni s tim što nam nedostaje, što nemamo, a ne vidimo sve ono što već imamo. Mislim da je preduvjet da dobijemo ono što nemamo zapravo zahvalnost za ono što imamo: danas sam tu i živim, mogu se susretati s ljudima, imam puno sadržaja zbog kojih imam na čemu reći Bogu „hvala“.

Kada se fokusiram na to, mogu postati izvor svjetla drugima, onima koji možda ne gledaju na stvari na taj način, nego gledaju svijet samo kroz tamne naočale. Biti svjetlo drugima moguće je, dakle, kroz svoju pozitivnost, vedrinu, vjeru, ustrajnost. Bez toga – uvijek ćemo se samo utapati u moru gunđanja, nezadovoljstva i frustracije.

POZIV MEDIJIMA NA BUDNOST
“Uvijek je nužno tragati za istinom, iako ona danas nije toliko primamljiva kao laž“

Korizmeni pozivusko je vezan uz cijelu osobu, pa tako se neminovno odnosi i na profesionalni put svakog vjernika. Zato je jedno od pitanja koje smo s vlč. Odilonom-Gbènoukpo Singbo dotaknuli bilo i pitanje medija i njihovog poziva: kako kroz informaciju konkretno služiti čovjeku.

– Mislim da je glavni odgovor na to: tražiti istinu. Uvijek je nužno tragati za istinom, iako ona danas možda nije toliko primamljiva i uzbudljiva, laž će biti primamljivija nego istina. Ljudi će danas, nažalost, radije vjerovati medijima nego drugim ljudima, kao da su novine pale s neba i sadrže svu istinu. To je, nažalost, nedostatak kritičkog stava, prije će netko radije biti „in“ ili biti indiferentan, nego netko tko voli i traži istinu. No, je li to razlog da odustanemo od istine? Ne, nikako! Jer, kad-tad, svaki čovjek koji uključi svoj razum, doći će do zaključka što je bila istina, a što laž.

Mnogi su danas obeshrabreni, otrovani netočnim sadržajima, kojima smo bombardirani svaki dan. Mediji zato nikako ne smiju odustati od istine, bez obzira što će ta istina uvijek biti tiha. Rekao bih i bez obzira što će istina biti ubijena, no znamo da će uskrsnuti treći dan. To je s istinom tako. Ne možemo ju nikada do kraja ugušiti, ona kad-tad izađe na vidjelo. Zato samo treba biti strpljiv, dosljedan, ne prilagoditi se krivim trendovima, nego tražiti, ali i dati samo istinu.

BITI SVEĆENIK I VJERNIK U 21. STOLJEĆU
Moliti se može i putem mobitela – postoji niz izvrsnih aplikacija

Jedna od prednosti života vjernika u 21. stoljeću je što postoji niz izvrsnih aplikacija koje mu pomažu u duhovnom rastu, smatra vlč. Odilon-Gbènoukpo Singbo, a ujedno su mu uvijek pri ruci.

– Zahvaljujući modernoj tehnologiji, danas se može moliti i putem mobitela, npr. Časoslov ili slično, ne mora ga se fizički, kao nekad, nositi sa sobom u obliku knjige. Danas postoji niz izvrsnih aplikacija koje nude mogućnost dobrog sadržaja, ali i dobrih stranica koje nude mogućnost za duhovnu izgradnju. Ima ih puno i u Hrvatskoj. I tako možemo živjeti Evanđelje, a ne zatvoriti se tom svijetu koji je zapravo novi prostor za evangelizaciju i življenje svoje vjere. Naravno, i tu treba biti oprezan i ne zaboraviti na ono važno – na čovjeka pored sebe – ističe vlč. Odilon-Gbènoukpo Singbo. (www.icv.hr, mlo)