Razlog svega kršćanstva je vjerovanje u vječnost duše i Uskrsnuće. Bez te odrednice kršćanska poruka i sav njen moral ne bi imali nikakvog smisla. S jedne strane, vjerom u općinstvo svetih (Svi Sveti) i molitvama za sve vjerne mrtve (Dušni Dan) kršćanin na vidljivi način iskazuje intimu odnosa prema Bogu i (pre)minulom čovjeku. S druge strane, čovjeku ova dva dana daju do znanja da je prolazan i da ga na ovaj ili onaj način čeka vječnost.

Ova nas je turbulentna i nepredvidiva pandemijska godina sve izbacila iz rutine, iz lažne sigurnosti u kojoj se čini da u svakom trenutku držimo konce svog života u rukama. Biblijski rečeno – izvezla nas je na pučinu neizvjesnosti, a izraženo jezikom evolucijske psihologije – izbacila nas je iz zone komfora koju kontroliramo u zonu rasta u kojoj su pred nama brojni izazovi, promjene životnih planova i rutina te situacije kojima se u hodu moramo prilagođavati. U prvoj polovici godine, iskusili smo i lockdown, naš je život bio naglo sveden na kuću, izbjegavanje kontakata, druženje na distanci.

Mnogi od nas nenadanu su izdvojenost iz uobičajenog ritma i druženja doživjeli kao samoću koju su produbljivali u osamu kao mjesto promatranja, dijaloga i rasta, a neki su, uz prisutnost ljudi s kojima dijele životni prostor, ili bez te prisutnosti, osjetili veliku usamljenost.

BOG OSLOBAĐA U SAMOĆI 

Vjera se događa u samoći, a tjeskoba u osamljenosti. Bog se pokazuje i oslobađa u samoći; gubitak bližnjih se najdublje proživljavaju u samoći vlastitog srca. Samoća predstavlja prostor intime. Životno važne situacije se događaju za stolom i u intimi; da se izrazim aktualnim izričajem: „u izolaciji“. Tome nam svjedoče primjeri iz evanđelja. Prvi i temeljni primjer je posljednja večera. Isus tada intimnije upoznaje učenike kao i oni njega. Zatim pomazanje u Betaniji te Isusovo ukazanje nakon uskrsnuća jedanaestorici. Sve te situacije se događaju za stolom.

Drugo, dijalog se događa s potpunom pažnjom usmjerenom na sugovornika (primjer toga je Isusov  razgovor s Nikodemom). Treće, recimo ozdravljenje gluhog mucavca kojega Isus najprije izolira od mnoštva kako bi ga ozdravio.  Samoća nudi prostor koji omogućuje da se čovjek ne pogubi u šumi navezanosti i stresova koji uznemiruju duh i razbolijevaju tijelo. Ona je također i čistilište vrlina i odgajatelj unutarnje jakosti dok provodiš vrijeme s osobama s kojima dijeliš bilo koju razinu životnog prostora.

Rječnici će nam samoću i usamljenost ponuditi kao sinonime koji označavaju osobu koja trpi samoću, onu koja je usamljena zbog nedostatka ljudi i odnosa. Ovi se pojmovi u stvarnosti, prema emocijama koje ih prate, a i po onome što donose našem psihičkom i duhovnom životu bitno razlikuju. Neovisno o tome zbog kojih okolnosti nam se dogodila i jesmo li je izabrali ili nas je sasvim neočekivano zaskočila, samoća nas, kao izdvojenost od ljudi i odnosa, neminovno suočava s nama samima.

fotoIlustracija, izvor: pixabay.com

NEŽELJENA SAMOĆA KAO KREATIVNA OSAMA 

Ona može biti bodež kojim ćemo sebi nanositi bol bježeći od nje, želeći da prestane, ne suočavajući se i ne pripuštajući sebi sve svoje osjećaje. Ona može biti i željen odmak od ljudi i situacija, mjesto u kojem osluškujemo, rastemo, upoznajemo sebe i postajemo autentični. Također i nepredviđenu, neželjenu samoću možemo pretvoriti u kreativnu osamu, mjesto dijaloga i susreta s nama samima u svoj autentičnosti vlastitog bića. Možemo je i pretvoriti u mjesto susreta s drugim, kroz kojeg nam se otkriva Drugi i poetika svijeta u kojeg smo, zajedno sa svim stvorenjima uronjeni.

Nije teško uočiti da je za opstanak života ključna mirnoća i kvaliteta odnosa. Čovjek brzo biva nagrižen a nerijetko i umire kada je odnos narušen. To nam također pokazuje i tijelo. Kada neka bolest zahvati ljudski organizam, ona zapravo narušava njegovu harmoniju. Ta tjelesna slika zapravo pokazuje u što se može pretvoriti odnos među ljudima. Odnosi nas određuju, pogotovo oni intenzivni kada se ne može tako lako nekud otići, već se naprosto iz raznih razloga trebaju živjeti, bilo da je riječ o braku, vezi, duhovnom pozivu ili drugim intenzivnim društvenim zajednicama u kojima jako dolaze do izražaja sve vrline i mane. Čovjek kroz intenzivan odnos upoznaje sebe i bližnjeg u skoro svim situacijama.

UPOZNATI SEBE

Samoću možemo pretvoriti i u usamljenost u kojoj nema dijaloga i susreta; u kojoj ostajemo zapleteni u svom svijetu, čeznući i dozivajući drugoga s kojim ipak ne ostvarujemo puninu dijaloga i odnos bliskosti.  Osama je stoga, u našem životnom iskustvu, nešto što nadrasta semantiku i njene definicije. Osamu najbolje možemo zamisliti kao kružnicu u čijem smo središtu, privremeno – mi.  Na vanjskom rubu kružnice su naši odnosi, cjelokupna priroda, naše društvene uloge, naša uvjerenja – bila ona vjerska ili ne.

Mi ih s odmakom promatramo i pripuštamo k sebi, jedno po jedno, promatrajući i prepoznajući što u nama bude, imenujući svoje emocije i svoj unutarnji odgovor, prepoznajući ih i prihvaćajući. Tako upoznajemo sebe, znamo što nam pripuštena stvarnost koju promatramo s privremenim odmakom znači te postajemo autentični. Samo autentični možemo stupiti u dijalog. Vjernici osamu doživljavaju kao mjesto najintimnijeg dijaloga s Bogom.  „U rano jutro, kad je još bilo posve tamno, ustade on, otiđe van na samotno mjesto i ondje se molio“.(Mk 1, 35).

fotoIlustracija, izvor: pixabay.com

PREDAH OD TURBULENTNOG SVIJETA

U tom smislu, ako njegujemo harmoniju odnosa, intima samoće zadobiva obilježja svetosti. Ako narušavamo odnos, otvaramo vrata ruzinavoj osamljenosti. Stoga je važno čuvati dostojanstvo i sakralnu dimenziju odnosa. To je ono čemu nas uči i liturgija po kojoj narod Božji sudjeluje u Božjem djelu. Vjera u uskrsnuće uzdiže čovjeka iz hrđe osamljenosti i daje mu dostojanstvo u potpunoj ljubavi koju mu Bog daje.

Kad nekog volimo, bez obzira o kojoj se vrsti ljubavi radi: prijateljskoj, obiteljskoj, bračnoj ili partnerskoj, u osamu pozivamo ljubljeno biće da s njim podijelimo ono što ne dijelimo s drugim ljudima: naše najdublje i najintimnije misli, u svoj svojoj autentičnosti, sa svim svojim i njegovim ili njezinim vrlinama i manama; bez uloga, bez maski, bez skrivanja.

Usamljenost je, nasuprot tome, ranjena samoća u kojoj svoju ranu prikrivamo, potiskujemo, nismo se spremni izložiti za bliskost koju želimo, zbog straha od odbacivanja i povrede. Često i sami pred sobom skrivamo neke dijelove sebe koji nam se ne sviđaju, želimo bliskost, no ne uspijevamo do nje doći.

Usamljeni stoga možemo biti sami, i uz nekoga. Usamljenost je nemogućnost dijaloga, u kojoj pored drugoga i s drugim možemo boraviti, razgovarajući i brinući zajedno o svakodnevnim stvarima, izvršavajući svoje obaveze, a da nikad ne uđemo u autentičan, intiman dijalog.  U ovim teškim i nepredvidivim vremenima, ma kako dobro kormilarili, pučina po kojoj plovimo, iznenadit će nas nebrojeno puta. Ta iznenađenja neće uvijek biti lijepa, ponekad ćemo morati u hodu tražiti načine kako da odgovorimo na izazov situacije.

fotoIlustracija, izvor: pixabay.com

Stoga, iskustvo osame može biti dragocjeno, upravo zato da bismo uzeli predah od turbulentnog svijeta i događaja na koje ne možemo utjecati, i zahvaljujući slobodnoj volji, izabrali najbolju emocionalnu i razumsku reakciju koja će nam pomoći da rastemo i izgrađujemo se, i stupajući iz osame u dijalog izgrađujemo i drugoga.

Onog trenutka kad čovjek osjeti da je sišlo breme s leđa, da je oslobođen, da više nije tmuran, neraspoložen, nesretan, depresivan.. kad osjeti sreću to je onda kraljevstvo Božje. Svetost (kraljevstvo) nije neka paralelna, izmaštana dimenzija, nerealna izolacija od društva, bijeg od svijeta, nego je rezultat truda življenja dobrote i iskrenosti svaki dan. Upravo to spašava svijet, a nije od ovoga svijeta, jer nije sebično, ne traži vlast i moć, već ju ima samom Istinom i mirom, u intimi odnosa. (www.icv.hr, J. Bat i S. Koralija, OP, ilustracija: K. Toplak)