U Župi sv. Roka u Virovitici utorkom nakon svete mise promišlja se o Bibliji „između redaka“. Promatra se kontekst nekog biblijskog događaja, analiziraju likovi i dijalozi, otkriva „osobna“ poruka iz Biblije za svaku osobu u prostoriji.

Govorimo, naime, o katehezi za odrasle koju je nakon duže stanke prije nekoliko mjeseci ponovno pokrenuo fra Andreo Matanović, koji je u franjevačku zajednicu u Virovitici stigao prošle godine. Fra Andreo poznat je po svojim kratkim i upečatljivim propovijedima koje nerijetko ostave vjernike s „upitnikom iznad glave“, a kojem je prethodila neka izreka ili dvojba u vezi s pročitanim evanđeljem.

Cilj „upitnika“ je samo jedan – promisliti o biblijskoj poruci u vlastitom životu, u novom radnom tjednu. Uz propovijedi sada je tu i vjeronauk koji vjernici hvale kao otvoren, konkretan i jasan govor o Bogu i Njegovim djelima. Bio nam je to povod za intervju.

Kako ste se odlučili za vjeronauk za odrasle?

Iskreno, imam nešto slobodnog vremena. Uz razgovore, sprovode, rad s ministrantima i mladima, odlučio sam to slobodno vrijeme iskoristiti za ono što meni prvo treba da budem bolja osoba i bolji svećenik, a to je druženje s Božjom riječi. Ovo je, inače, jedna dobra župa u kojoj se može lijepo raditi. Spremiti jednu biblijsku katehezu na bilo koju temu je nešto što će me natjerati da pročitam nekoliko članaka, pet komentara, propovijedi vezane uz konkretan dio evanđelja, a koje je uvijek sadržajno. Razmišljam ovako: ja ću od toga sigurno profitirati, a onda, nema smisla zadržavati te stvari za sebe, već ih treba podijeliti s drugima. Polazio sam od činjenice da zacijelo ima vjernika koje bi zanimalo znati nešto više o Bibliji, Božjoj riječi i tako smo krenuli s vjeronaukom.

Ima li zainteresiranih i kakve su povratne informacije?

Odaziv je dobar. Riječ je o maloj zajednici koja je zainteresirana i u kojoj otvoreno komuniciramo. Volio bih, doduše, da imam bolju povratnu informaciju, pa i koju iskrenu kritiku, ne samo na predavanja već i na propovijedi. Nama svećenicima je iznimno važna ta suradnja i iskrena komunikacija s vjernicima. Za sada komentare moram iščitavati iz nekih reakcija, a to mi uvijek teško pada. Ja sam osoba koja voli kritike, smatram da ću puno više napredovati ako od vjernika dobijem iskrenu kritiku umjesto lažne pohvale. Tako da, slobodno, kritizirajte me!

Kako približavate Božju riječ odraslima? Kako izgleda sat vjeronauka?

Obradili smo Lukine prispodobe (bogataš i Lazar, Milosrdni Samarijanac, Milosrdni otac), a među temama su i one iz Starog zavjeta (Naaman Sirac, psalam 1., potom sv. Josip, Isusovo pomazanje u Betaniji, Samarijanka i Isus…). Teme uglavnom biram ja, a neke predlažu i sami vjernici. Nastojim svaku temu prikazati cjelovito – povijesni kontekst, odnose između osoba, poruku same Riječi, ali i staviti je u današnji okvir, da nam bude bliža. Primjerice, objasniti što zapravo znači da je Samarijanka išla po vodu na bunar po najvećoj žegi, što je to značilo u njeno doba, a kako bi ta situacija izgledala danas.
Riječ Božja uvijek slojevito govori. Uvijek postoji, u svakom dijelu evanđelja, ono nešto što te „zaškaklja“, neka riječ ili rečenica koja ti ne da mira, koja te podigne, dirne, koja te tjera na promišljanje.

Kad znamo više o samom dijelu evanđelja u kojem se nalazi ta rečenica ili riječ, onda i sama poruka ima dublji smisao. Naravno, svaki će vjernik sam za sebe otkriti što mu to točno Bog govori. Vjeronauk služi samo kao pomoć da se lakše dođe do te poruke koja je uvijek osobna. Bog svakoga dana svakome od nas toliko toga govori! On će naći način kako doprijeti do čovjeka, vjerujte. I to ponekad na vrlo kreativan način.

Što primjećujete u radu s vjernicima? Zbog različitih problema unutar crkvene zajednice kao da se gubi povjerenje u duhovne pastire. U Virovitici ljudi još uvijek traže svećenike za razgovor. Mnogima ste izbor i prije psihologa ili liječnika.

Uvijek ističem da nisam psiholog i da postoje stvari za koje nisam stručan, pa ljude sukladno problemu šaljem psihologu, doktoru ili drugim stručnjacima. Za ono što mogu pomoći, reći ću ovako i poslužit ću se onom rečenicom koju smo puno puta čuli, ali je danas bolna istina: ponekad je dovoljno drugoga samo saslušati.

Ljudima danas prije svega treba nada, tračak vjere. Ne samo zbog geopolitičke situacije, inflacije, crnih vijesti i slično. Otuđili smo se jedni od drugih više nego ikada, unatoč svoj tehnologiji koja nas je trebala spojiti. Koliko puta smo rekli: nemamo vremena za susret? Radije otipkamo poruku. Zaboravili smo da vidjeti se s nekim nije samo „otići popiti tu kavu“, već saslušati drugoga, podijeliti s njim svoje teškoće ili radosti, svoje razmišljanje, uspjehe. Zato bih rekao da čovjeku danas prvenstveno nedostaje drugi čovjek. Samo u susretu moguće je osjetiti tu nadu, da nisi sam, da ima drugih koji prolaze isto i razumiju te.

Kako biste opisali svoju ulogu u lokalnoj zajednici? Vjernici su vas prihvatili, rado s vama razgovaraju, druže se, traže savjet.

Moram reći ono što je jako važno znati: Bog je prvi milosrdan prema nama, a takvi bismo i mi trebali biti jedni prema drugima. Vidjeti jedni druge onako kako nas Bog vidi. Ujedno, ja sam svećenik koji vjernicima kaže kako je zdravo propitivati svoju vjeru, postavljati pitanja, pa ponekad i ljutiti se, „biti razočaran“, biti zbunjen. Vjera je učenje, ona je rast i čovjeka i vjernika. Za sebe kao svećenika kažem da sam dužan biti ljudima ona osoba koja će im dati iskricu vjere, nade, neko svjetlo na kraju tunela u kojem kao da svi danas živimo. Ako od nas i od Crkve ljudi ne dobiju tu iskricu vjere, mi tada ne naviještamo Božje kraljevstvo i nismo ispunili smisao.

(www.icv.hr, mlo, ilustracija: Pixabay)