Već toliko godina bilježimo od vukovarske tragedije, pad grada u kojemu je ubijeno 35 djece te više od 2717 civila i branitelja. Cijeli grad je uništen, a kulturna dobra opljačkana tijekom invazije srpskih agresora. Oni koji su preživjeli odvedeni su u logore.

I 32 godine nakon razaranja grada posljedice rata i te kako se dobro osjećaju, a rane još bole. Grad je lijep, izvana obnovljen, ali duša ranjena i danas stoji na nogama.

Pomisliš li ikada na ulice koje su gorjele, na ljude koji su izgubili sve? Bio si dijete, imao si sreće… A mnogi su prerano otišli. Nebom su vrištali zvuci rata. Ti si odrastao, gledao si slike na televiziji i preplavila te ogromna tuga. Sve je bilo uništeno, i život i ljepote grada. Svima onima koji su ga čuvali i nad njima plakali, stavi krunicu u dlanove. Upali ovih dana svijeću za Vukovar.

Nitko ne postavlja pitanje – zašto?

Zašto je ovaj prelijepi gradić na Dunavu, koji se dičio baroknom arhitekturom i etničkom raznovrsnošću, u kojemu su do rata složno živjeli Hrvati, Srbi, Mađari, Rumunji, Slovaci, Rusini, Čerkezi, Romi i mnogi drugi, morao biti sravnjen sa zemljom?
Za to nema nikakvog vojnog opravdanja… Ako se radilo o dobrom starom otimanju teritorija, ni to nije uspjelo jer je Vukovar danas tamo gdje je i bio do 1991. – u lijepoj našoj domovini Hrvatskoj.

(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)