Svojim uzašašćem k Ocu Isus je svoje učenike lišio svoje tjelesne prisutnosti, ali to ne znači da ih je napustio. Naprotiv, kao i u procesu ljudskoga rasta postoji trenutak kada se mlada osoba treba odvojiti od roditelja i osamostaliti. Bilo bi doista nepravilno da dijete ostane živjeti cijeloga života uz svoje roditelje na istovjetan način kako je živjelo u djetinjstvu. Roditelj donese na svijet novi život s ciljem da ga izgradi u cjelovitu osobu i, prihvaćajući to kao svoje poslanje, služi svome djetetu u izgradnji do trenutka kada ga može otpraviti u život kako bi živjelo samostalno. Ono će uvijek ostati dijete svoga roditelja, ali će na drugi način, ovisno o dobi, prihvaćati zahtjeve života, a ako je kreposno i čestito odgojeno, ono će u nekom trenutku prihvaćati odgovornost za stare roditelje i skrbiti o njima, umjesto da doživotno živi kao nedorasla osoba, bez stava i uvjerenja, bez zrelosti i samostalnosti u odnosu na roditelje.

Za zrelost takve odgovornosti Isus je odgajao svoje učenike i odgaja i nas danas. Po utisnutoj istini i ljubavi on je živ u našim srcima te nas šalje u svijet da naviještamo radosnu vijest svim ljudima. Budimo ponosni na posvetu u istini i ljubavi kojom smo obilježeni i radosno svjedočimo darove kojima smo obdareni. U duhu i milosti budimo jedno sa svojim Gospodinom, jer ćemo se time najbolje sačuvati od mržnje i ugroza svijeta, a ujedno ćemo biti najbolji suradnici njegova poslanja u svijetu.

(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)