Prvog dana po Božiću kršćanstvo slavi blagdan jednoga mučenika. Snažniji kontrast jedva je moguće sebi zamisliti. Tu je božansko dijete u jaslama, a već sljedećega dana je riječ o besmislenu gnjevu progonitelja, o tome da škripe zubima protiv Stjepana. Već su crkveni oci vidjeli ovaj kontrast, ali su istodobno ova dva blagdana usko povezali. Fulgencije Ruspijski vidi povezanost ovih dvaju blagdana u svojoj propovijedi o svetome Stjepanu ovako: jučer proslavismo vremenito rođenje svoga Kralja. Danas slavimo pobjedničko mučeništvo njegova vojnika. Jučer Kralj naš, odjeven u tjelesno ruho, izađe iz dvora djevičanske utrobe da milostivo pohodi svijet. Danas vojnik izađe iz šatora svoga tijela da se pobjednički preseli u nebo (Časoslov I.).

A misli da Krist u svome očovječenju nije došao praznih ruku nego nam je sa sobom donio dar ljubavi, da nas dovede do udjela u božanskoj naravi. Ljubav, dakle, što Krista svede na zemlju, podiže Stjepana sa zemlje u nebo. Ljubav kojom se najprije odlikovao Kralj susljedno je zablistala na vojnika.

U slici Stjepana možeš vidjeti za što si sposoban. I ti si pun Duha Svetoga koji te čini sličnim Kristu. U njegovoj snazi možeš kao i Stjepan služiti životu – „sluga“ doslovce znači oznaku njegova zvanja. I ti možeš još oprostiti onima koji na tebe bacaju kamenje. Tko se na tebe baca kamenjem, samo pokazuje da je i sam otvrdnuo i ukočen. Ali tko kao Stjepan služi životu, neće se dati zaraziti ukočenošću i otvrdnućem srca. Držat će svoje srce otvoreno za ljubav. Ljubav će i tebi otvoriti nebo, i ti ćeš u nebu vidjeti onoga za kojim čezneš u dnu svoga srca.
Svima slavljenicima današnjega blagdana sv. Stjepana sretan imendan.

(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)