Da bi mogao živjeti, moraš prije svega moći uživati. Moći mirno uživati. Pod tim ne mislim na onu kobnu, katkad i bolesnu želju za uživanjem kojom je opsjednuto toliko ljudi i koja tako mnogo ljudi dovodi u propast.
Pohlepa za svim mogućim i nemogućim stvarima kojima te privlači društvo preobilja rastrgat će te u vrtlogu životinjskih nagona iz kojeg ćeš se jako teško izvući.
Da bi mogao živjeti, moraš moći uživati. Da bi mogao uživati, moraš biti slobodan, slobodan od svake jurnjave za posjedovanjem, slobodan od svake pohlepe, slobodan od mržnje i zavisti, slobodan od svih poroka koji te iznutra cijepaju i razdiru.
Da bi mogao uživati, potreban ti je zdrav sklad između tvojih osjećaja, tvojih predodžbi i tvojeg odnosa prema ljudima i stvarima.
Ako možeš uživati, možeš se i smijati, biti veseo. Tada si zahvalan što svakoga jutra izlazi sunce.
Osjećaš se blaženo što ti je krevet mekan, a stan topao. Tada ćeš susretati vesele ljude. Tada ćeš u svakom smiješku, u svakom cvijetu, u svakoj dobroj riječi, u svakom toplom stisku ruke, u svakom zagrljaju doživljavati Božje prijateljstvo.
Ako možeš mirno uživati u malim stvarima, nastanit ćeš se u vrtu punom blaženstva.
(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)
