Ili drugim riječima: Sjeti se ti krhko biće, da si slika Božja; da ti, premda uzet od zemlje, u sebi nosiš božanski dah; da si ti puno više nego prah, koji ostaje od tebe.
Sjeti se, ti prolazno biće, da možeš vjerovati, nadati se i ljubiti; da možeš biti bližnji za druge – svojom spremnošću pomaganja, svojom dobrotom i svojom ljubaznošću.
“Sjeti se prahu, da si čovjek!” Tek kad nam ta spoznaja uđe pod kožu, može nas izvrtanje te rečenice pogoditi i prodrmati:
“Sjeti se čovječe, da si prah!”
Ili drugim riječima: Sjeti se čovječe, da je ograničeno vrijeme, u kojem možeš ispuniti svoju životnu zadaću; da sada moraš otkriti, za što te Bog osobno zove.
Sjeti se čovječe, da danas možeš započeti s obraćenjem, s povratkom; da je sada vrijeme i čas, da radiš oko dobra i da svome životu dadeš dubinu.
Sjeti se čovječe, da ti ne možeš sve pred sobom pomicati, odgađati, da je danas prvi dan ostatka tvoga života.
“Sjeti se čovječe, da si prah!” Dopustimo da nam se to kaže, kad na Pepelnicu ili Čistu srijedu primamo na čelo znak križa od pepela, ili dok nam se pepelom posipa glava u znaku križa.
Dopustimo da nam se to kaže na početku korizmenog vremena, jer s time sada želimo početi, u životnoj dobi koja nam stoji na raspolaganju, da ozbiljno prihvatimo božanski poziv.
(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)
