Tvoje oči postoje za svjetlo,
za bjelinu snijega, za zelenilo proljeća,
za sivilo oblaka i za plavetnilo neba,
za zvijezde u noći i za nevjerojatno čudo
da je oko tebe toliko divnih ljudi.

Tvoja usta postoje za riječ,
za svaku dobru riječ na koju netko drugi čeka.
Tvoje usne postoje za poljubac, a tvoje ruke
za nježnost i utjehu i zato da siromahu dadnu kruha.
Tvoje noge postoje za put koji vodi k onima koji trpe.

Tvoje srce postoji za ljubav, za toplinu,
za one koji su usamljeni, napušteni,
koji žive u hladnoći.
Tvoje tijelo postoji da se približiš drugima.
Bez tijela ti nisi nigdje. Sve ima svoj duboki smisao.
Zašto onda nisi sretan?
Zar su ti oči zatvorene?
Zar su ti usta puna gorčine?
Zar tvoje ruke mogu samo uzimati?
Ili ti se srce osušilo?

Stvoren si za radost.
Ne postojiš zato da hodaš okolo
mrzovoljasta lica
i povrijeđena srca, koje ne prašta.
Stvoren si za radost.

(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)