Većina vjernika smatra da je molitva pridržana samo svetom prostoru ili nekom uskom obiteljskom krugu kada se navečer skupimo da se „odužimo“ Bogu. Postoje razne molitve: od prošnji do hvalospjeva; od kontemplativnih, meditativnih, onih misaonih i šutljivih do molitava koje se govore u zajednici i zajedničkim riječima; od onih za svoje potrebe, od zagovorih molitava poput Abrahamove za Sodomu i Gomoru, Mojsijeve molitve uzdignutih ruku, Isusove molitve za svoje učenike, do molitve današnjih očeva i majki, mnogih ljudi za svoje bližnje, za poglavare, za pokojne, za mir u svijetu.
No, u temelju svih naših molitava čini se leži najstariji ljudski zanat – trgovina, trgovina s Bogom. Mi Bogu molitvu, a on nama ono što mi od njega molimo. Pa učili su nas i mi smo to naučili bez velikog napora, da se naš odnos s Bogom odvija gotovo jedino u molitvi. A jer molimo u posebnim prostorima i vremenima, onda se i naš odnos, razgovor s Bogom događa redovito samo u posebnim vremenima i prostorima. Bog je zato malo prisutan u redovitosti našega života, najmanje ga pripuštamo u naše svakodnevne međuljudske odnose.
Molitva, naš odnos s Bogom, trebao bi prožimati sav naš život, a u njemu ono najvažnije – naše odnose s drugima. Molitva nije alatka kojom ćemo se izdići iznad drugih, nego stanje duha i stav nutrine da Bog s nama hodi i nalazi se gdje god mi bili i što god mislili i radili.
(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)
