Kao što se tama raspršuje i nestaje kada grane sunce, tako se događa i duši koja se baci na koljena, moleći u prisutnosti Presvetoga. Klanjanje se nadasve noću ostvaruje u jednostavnosti i snazi. Klanjanje u tišini noći postaje konačno jedinstveni događaj, neprekidan bez riječi. Klanjanje je riječ neba. Moglo bi ga se definirati kao zanos ljubavi, a ta ljubav dolazi iz ljepote, snage, iz neizmjerne veličine Ljubljenoga. Tek u klanjanju vidimo koliko smo mi maleni u odnosu na Boga, a istovremeno osjećamo njegovu blizinu. Sveti, Svevišnji, poiman u strahu i drhtanju, dodiruje našu dušu u najdubljoj unutrašnjost. Riječ je o žarkoj molitvi u svim svojim različitim oblicima: zahvaljivanje, zagovor, prošnja, pohvala. Posvetiti vlastito vrijeme toj pobožnoj vježbi, pasti na koljena čitavim svojim bićem, dopuštajući Bogu da bude Bog.

Mi zapravo živimo od onoga čemu se klanjamo. Božje lice nema nikakvog oblika, nikakvih obrisa, ali kada ga tražimo, imamo iskustvo kako on djeluje oblikujući i preobražavajući našu dušu. Božanski tvorac oblikuje, nas svoja stvorenja, prema svojem licu, preobražavajući nas u oruđe mira i suosjećanja.

(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)