Jedan mladi svećenik odlučio je poći u misije u zemlje Trećega svijeta. Njegovi nadređeni trebali su preispitati njegovu nakanu i provjeriti je li podoban za to. Njegov poglavar rekao mu je da dođe u njegov ured sutra u 6 sati pa da će s njim obaviti razgovor o njegovoj odluci. Mladić se pojavio sutradan točno u 6 ujutro i sjeo u ured svog poglavara, no poglavar se nije pojavio sve do 10 sati. Nakon četiri sata pojavio se u uredu bez nekog pozdrava, dobrodošlice ili isprike što ga je morao čekati, te upitao mladića: „Znaš li ti kako se zoveš?“ Mladi svećenik je mirno odgovorio da zna. Potom ga je upitao zna li napisati svoje ime. Mladić je ponovno mirno odgovorio potvrdno. Zatim ga je poglavar pitao zna li čitati. Mladić je i dalje ostao miran i odgovarao na sva pitanja koja mu je poglavar postavljao, a sva pitanja bila su takvog sadržaja. Nakon sat vremena ispitivanja poglavar je izašao iz ureda i napisao preporuku za mladog svećenika vijeću koje je trebalo odobriti njegovu molbu.
Poglavar je napisao da je mladi svećenik spreman za misije, a kao obrazloženje je naveo da je ispitao njegovu strpljivost pustivši ga da ga čeka četiri sata, a pritom se nije slomio niti postao nervozan. Nije ga obeshrabrilo ni to što nije dobio dobrodošlicu. Zatim ga je puni sat ponižavao, no on nije pokazivao znakove nervoze ni ljutnje. Poglavar je ustvrdio da je mladić spreman biti misionar i navjestitelj Evanđelja drugim ljudima.

I sam sam imao prilike susresti se s misijama, stoga mi je ova nedjelja posebno draga. Ja nisam morao proći ispit poput mladića iz ove priče, no kad sam čuo ovu priču, bila mi je vrlo znakovita jer sam i sam iskusio koliko su važne vrline koje su testirane u ovoj priči.
Prisjetio sam se svog iskustva prilagodbe na shvaćanje vremena kod Peruanaca, posebno kod onih koji žive u prašumi. Kada bi se s nekim dogovarao za susret u određeno vrijeme, uvijek sam morao čekati po nekoliko sati jer se ta osoba nikada nije pojavila na vrijeme. Prvi mjesec mi je to užasno smetalo, drugi mjesec sam počeo tolerirati, a treći mjesec sam i ja počeo tako raditi. To je takozvana Hora Peruana (Peruansko vrijeme).

Isto tako bilo je i trenutaka kada baš i nisam bio dobrodošao. Bijelac, muškarac i iz Europe nije baš simbol dobronamjernosti u tim zemljama gdje se dogodila kolonizacija, iskorištavanje, ponižavanje i genocid od strane kolonizatora. U situacijama kada ti netko želi dati do znanja da si nepoželjan i da ti ne vjeruje, potrebno je puno strpljivosti, ali i blagosti kako bi te takva osoba prihvatila i shvatila da nemaš loše namjere.
Za uspješne misije potrebno je shvatiti da smo gosti u njihovoj zemlji i da smo dužni odnositi se s poštovanjem prema svemu njihovu. Tek kada uoče da ih poštuješ, možeš očekivati da će ti otvoriti vrata svojega svijeta i pustiti te unutra.
Susret s drugom kulturom i narodima na drugom kraju svijeta jednak je susretu s nekom drugom osobom iz moga susjedstva ili obitelji.

Svi smo mi pozvani izlaziti iz svoje udobnosti i ustaljenih okvira razmišljanja kako bismo mogli susresti drugoga. Biti stranac nije lijepo, a ni ugodno. No, Isus je to učinio i pozvao nas da tako činimo. Ivanovo evanđelje kaže za Isusa: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.”
Stoga, misionarenje nije ništa drugo nego služenje i primjerom služenja navješćivati Isusa koji je također služio i nosio blagu vijest svim ljudima i riječima i primjerom života.

(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)