Mudrost nas uči da su dva puta, međusobno isprepletena, posebno lijepa i potrebna; onaj put koji će biti usmjeren prema Bogu i onaj koji će biti usmjeren prema čovjeku.
Drugim riječima, ako umjesto većeg broja sati koje dnevno uludo i sebi na štetu, a nikom na korist, provedemo bilo u izravnom praćenju ili u promišljanju o onome što nam mediji nude, barem jedan sat posvetimo Bogu, molitvi, čitanju Svetoga Pisma, razmatranju, odlasku na zornice…, zasigurno ćemo vrlo brzo osjetiti kako postižemo sve veći mir u duši i sve veće životno zadovoljstvo. Ako pritom one preostale sate koje smo bacali u vjetar s mirom i s većom sabranošću posvetimo svojim svakodnevnim dužnostima i svojima najbližima, vjerojatno će to zadovoljstvo biti još i znatno snažnije.

Takvim radosnim životom, kakav si možemo i trebamo barem s vremena na vrijeme omogućiti, činimo prije svega sebi fizičko i psihičko dobro, jer ćemo si spriječiti čir na želudcu, visoki tlak, stres i stotine drugih bolesnih stanja kojima si podložnošću medijskim otrovnim strelicama širimo, otvaramo vrata, a pogotovo ćemo si učiniti dobro uzdignućem u duhovnom smislu i istinskim otvaranjem srca Bogu i ljudima.

Zato nam se u ovom vremenu došašća nudi poziv da izravnamo svoje krivudave i hrapave putove. Izvrstan je to poticaj da uz popravljanje svega onoga što tu naiđemo da zahtijeva popravak, zastanemo i razmislimo o ljepoti, radosti i zahvalnosti Bogu na svemu onom vrijednom što nađemo u vremenu došašća.

(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)