Božićni blagdan Istočne Crkve bio je blagdan Epifanije, Bogojavljenja, 6. siječnja. Epifanija znači „pojavak“. Time se u staroj poganskoj literaturi označivao spasonosni pojavak božanstva ili pak vladara. Istočna se Crkva s kršćanskim blagdanom Epifanije nadovezala na pogansko slavlje rođenja Aiona, boga sunca, čije se rođenje od djevice Kore slavilo u Aleksandriji 5./6. siječnja. Cijelu noć s 5. na 6. siječnja bdjelo se, pjevalo himne i sviralo flautu. Za jutarnjega pijetlova pjeva silazilo se u tamnu špilju i iznosilo dijete, jer sunce ovoga najkraćega dana izgleda kao malo dijete. Umjesto maloga djeteta sunca kršćani su slavili rođenje pravoga Sunca, rođenje Isusa kao djeteta u betlehemskoj špilji. Epifanija je za Grke bila rođendan boga. Kristov dolazak u tijelu najveća je epifanija koju je kršćanin mogao zamisliti.

Na Bogojavljenje slavimo pojavak božje slave u našem tijelu. Na mojem tijelu Božji sjaj postaje vidljiv ovdje na zemlji. Na mojem je tijelu Božja ljepota. Kako gledam svoju braću i sestre ako vjerujem u to da mi u njima sjaji Božje lice?

Ovaj blagdan odnosi se na pojavak Slave Božje u tijelu koje te želi dovesti dotle da shvatiš tajnu svoga vlastitoga tijela. Blagdan daje pravi odgovor na onaj izvorni grčki zahtjev: upoznaj sama sebe!

Sebe ćeš upoznati ako Boga nađeš u sebi i sebe u Bogu. Postat ćeš istinski čovjek ako ti tijelo postane propusno za sjaj Božje slave, ako tvoje tijelo postane mjestom epifanije Božje.

(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)