Isus, Bog naše svakodnevnice i koji ulazi u našu svakodnevnicu, ne želi da pravimo spektakle za ljude, već da ih iskreno ljubimo i zanimamo se za njih dolazeći im ususret. On hoće da ne izmišljamo neke nove teorije o životu, već da konkretiziramo Božju ljubav kroz iskrenu sućut i brigu za one s kojima živimo. Isusov samozatajni život nas uči da ne živimo život da bi nas drugi vidjeli, već da u sebi budemo skromni i svjesni Božje prisutnosti i blizine, te iz te unutarnje snage budemo bliski drugima. Jer je u protivnome opasnost da izgubimo svaki kontakt sa stvarnošću i s konkretnim ljudima ako počnemo živjeti za neke druge vrijednosti ili uopćene teorije. Isus je doista djelovao s jedne strane skromno, jer za sebe nije tražio ništa osim ljudske jednostavnosti i blizine prijatelja koji su ga slušali i prihvaćali rasti u riječi i sili kojom ih je učio. Pa i onda kad su ljudi dolazili k njemu u različitim potrebama, on se nije htio svesti na servisni ured za ljudske potrebe, već je uvijek djelovao iz unutarnje svijesti koja je bila prožeta Bogom, te je zato i bila tako snažna i upečatljiva. Dopustimo mu stoga da on preobrazi nas i učini nas novim ljudima u našoj svakodnevici kako bismo i mi, kao njegovi prijatelji, mogli potom biti svjedoci njegove snage koji ga radosno naviještamo i živimo istim jednostavnim životom punim Božje prisutnosti i blizine.

(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)