Europska komisija produžila je mjeru privatnog skladištenja za maslac i obrano mlijeko u prahu do 30. rujna 2016., što su prihvatile i zemlje članice. Te mjere su pokrenute u ljeto 2014. kako bi pomogle proizvođačima koji su se suočavali s posljedicama ruskog embarga. Sljedeći nastavak tržišne neravnoteže diljem svijeta, mjere za privatno skladištenje, produžene su već tri puta kako bi se osigurala potpora potražnji.
CILJ JE PROIZVOĐAČIMA MLIJEKA I STOČARIMA OMOGUĆITI VEĆI STUPANJ SIGURNOSTI I ODRŽIVOSTI
Odmah treba reći da ova naoko lijepa vijest za europske stočare, nažalost, nema veze s hrvatskim mljekarstvom jer država zasad ne može sufinancirati privatno skladištenje mliječnih proizvoda. No, ima i gorih stvari. Činjenica je da je rekordan pad proizvodnje mlijeka na domaćim mliječnim farmama zabilježen 2013. godine, i to za gotovo 20 posto. Sredinom iste godine ušli smo u Europsku uniju te pristupili bescarinskom tržištu. Uvoz gotovih mliječnih proizvoda od strane trgovačkih lanaca je rastao, a domaća proizvodnja nije rasla jednakom dinamikom. Iako smo u sljedećoj godini uspjeli podići domaću proizvodnju mlijeka, veliki uvoz gotovih proizvoda imao je veliki utjecaj na domaći sektor. Snižavanjem cijena domaćih gotovih proizvoda u trgovinama vjerojatno je bio zadovoljan domaći kupac koji tom prigodom nije razmišljao (a nije mu ni zamjeriti) da će takva politika imati negativan utjecaj na radna mjesta i našu ekonomiju, a samim time i za nas potrošače.
Nažalost, naš cjelokupni mljekarski sektor nije konkurentan u odnosu prema EU-u. Naši se farmeri suočavaju s puno većim troškovima proizvodnje, plaćaju PDV od 25 posto, a u većini je europskih zemalja definirana međustopa od pet do 15 posto. Prezaduženi su, nemaju pristup zemljištu i još uvijek se bore za višu otkupnu cijenu mlijeka, što u većini slučajeva znači opstanak onih stočara koji su još ostali. Našim je farmerima obećana pomoć od 20 lipa po kilogramu proizvedenog mlijeka, no čim je to jesenas objavljeno, mliječna industrija je smanjila otkupnu cijenu mlijeka za, nije teško pogoditi, 20 lipa. Tako da se ona ovisno od stočara do stočara kreće od 2,14 do maksimalnih 2,50 kuna po kilogramu (a trebala bi biti minimalno 2,70 kn), stoga će od te cijele priče profitirati samo mliječna industrija, koja, zaključuju mnogi naši stočari, nikad nije bila udaljenija od farmera nego što je danas.
FARMERI U EU SU U MNOGO BOLJOJ SITUACIJI OD NAŠIH, IMAJU ZNATNO NIŽI PDV NA INPUTE U PROIZVODNJI
U Udruzi hrvatskih otkupljivača i prerađivača tvrde da su farmeri u EU u mnogo boljoj situaciji od naših, da imaju znatno niži PDV na inpute u proizvodnji, zaduženja su im minimalna te raspolažu zemljištem kako bi mogli prehraniti vlastitu stoku.
U razvijenim EU zemljama teško da se može na policama vidjeti neki mliječni proizvod koji nije lokalnog podrijetla. A kod nas?!
Hrvatska je u pristupnom ugovoru s Europskom unijom potpisala odredbu prema kojoj je moguće u svakom sektoru u kojem je došlo do većeg poremećaja zatražiti pomoć od EU. Pitanje je kako argumentirati nešto, a u isto vrijeme znati da lobi mljekarske industrije “jede svoju djecu”. Broj stočara u odnosu na 2013. godinu se drastično smanjio, a trend smanjivanja traje i dalje. Stočari s manjim brojem grla odavno su nestali, a upitno je kako će se u ovom “đumbusu” snaći i oni s većim brojem grla, osim onih koji posjeduju skupu mehanizaciju i uz uzgoj krava, junica i teladi, bave se i nečim drugim…puno unosnijim.
Bruno Sokele