Da vam u sedam navečer na vrata pokuca pretučena i krvava žena s dvoje male, uplakane djece u rukama, koja bježi od muža alkoholičara i nasilnika i da vam je to susjeda, da znate cijelu priču, biste li nju i djecu pustili unutra i pružili im utočište? Ili biste joj rekli da to nije vaš problem i da nazove policiju, zatvorili vrata i ostali unutra, u sigurnosti svog doma?

Pitanje je to na koje danas treba odgovoriti ne samo pojedinac, već i cijelo društvo.

Odgovorom na njega postaje jasnija percepcija zlostavljanja u obitelji i braku kao problema jedne osobe koju bi trebao rješavati sustav (misleći pritom na policiju i socijalnu skrb), a ne cijelo društvo koje ga je itekako svjesno, ali ga još uvijek nastoji ignorirati koliko može, pa zato ni ne donosi cjelovita rješenja za taj gorući problem.

Iskustvo je to koje potvrđuje i Desa Kolesarić, predsjednica Udruge S.O.S. Između ostalog, ona i kolege volonteri već više od 20 godina pomažu žrtvama nasilja u obitelji, nedavno i kroz projekt Savjetovališta za žrtve obiteljskog nasilja „Nisi sama“.

Virovitičko-podravska županija odnedavno ima i Sklonište za žrtve nasilja, Sigurnu kuću. Ondje su danas žene i djeca koja su morala početi graditi novi život. I to nakon mjeseci ili godina muke, vike, udaraca, plača i užasa, s teškim putem koji je tek pred njima.

NIZ RAZLOGA

U Sigurnoj kući su djeca svih dobi sa svojim majkama. Omiljeni plišanci i bilježnice, tenisice i haljinica, autić i dudica smirilica, sve ženine stvari ostale su im „doma“. I dok žena i djeca nastoje u nepoznatoj okolini početi ispočetka, muž i otac koji je na njih vikao, razbijao i tukao ih, ostaje „gazda“ u svojoj kući i normalno živi. Ima sva prava i nikome ne polaže račun. Uredno odlazi na posao, popodne na čašicu u omiljeni kafić. Za njega je sve isto, osim što više nema na kome iskaliti svoju frustraciju kad se vrati u praznu kuću.
Dok razgovaramo o pravima zlostavljača i žrtve, kao da je jezičac na vagi na strani onog prvog. Tko danas ima veća prava, pitamo.

– Da, tako je, nažalost. Zakoni su dobri, ali u fokusu nije žrtva. Postavljeno je tako da se više pazi da se ne povrijede prava zlostavljača nego žrtve, iako je on jedan, a njih bar dvoje ili više – upozorava naša sugovornica.

Odluka o odlasku ponekad je teška, a nekad i nemoguća, kaže nam iz iskustva pružanja pomoći žrtvama. Sve počinje jednim telefonskim pozivom S.O.S.-u.

– Onog trena kad žena odluči otići, kad zlostavljač shvati da gubi, tad postoji velika mogućnost da žena ili dijete stradaju. To je ključni trenutak kada bi građani i institucije trebali pružiti podršku i pomoć žrtvi. Žrtve s kojima razgovaramo putem našeg S.O.S. telefona često godinama trpe zlostavljanje.

Govorimo ne samo o fizičkom nasilju već onom manje vidljivom i manje prepoznatom: riječima, omalovažavanju, ponižavanju, zabranama, ucjenama, uhođenjima i dr. Govorimo i o seksualnom zlostavljanju u braku o kojem se danas uopće ne priča. Ima žena koje se povjere majci, a ona joj kaže: pa šta, i mene ‘moj’ zna ošamariti ponekad, ne drami zbog toga! Druge će pristati na sve samo zbog toga da djeca imaju kakvog-takvog oca ili iz straha da ne ostanu bez djece. Tu je i sram, strah, osuda okoline, financijska ovisnost – razloga je bezbroj i oni predstavljaju ozbiljnu zapreku u odluci u izlasku iz nasilnog odnosa. Imali smo slučaj u kojem su na kraju djeca, već gotovo odrasle osobe, zvala nas, da zaštite majku i da ju ohrabrimo da se zaštiti i ode od nasilnika – ističe Desa Kolesarić o razlozima zbog kojih žrtva nerijetko godinama ostaje zatvorena sa zlostavljačem u obiteljskom domu i trpi po mnogima nezamislivo.

Ujedno, gdje će otići i kome će otići žena koja ima troje, četvero djece, kojoj muž nije dao da radi? Kako će plaćati stanarinu, voziti dijete u vrtić, kupiti mu stvari za školu? Čime će ih nahraniti? Ona nema sredstva za život, nema više ni samopoštovanja ni samopouzdanja i osjeća se nemoćno da bilo što promijeni, pokazuju iskustva žrtava. Upravo tu je važna pomoć koju S.O.S. Virovitica pruža: telefonsko i direktno savjetovanje koje doprinosi informiranju i osnaživanju žrtve kako bi bila spremna donositi odluke o svom daljnjem životu i životu svoje djece.

BEZ SNAGE I BEZ POVJERENJA

Prst osude često se umjesto na zlostavljača zapravo uperi u žrtve, pogotovo kada stanje traje godinama. Kako samo može trpjeti takve stvari? Kako se ne obrani? Pa ako ne zbog sebe, onda zbog djece. Ja bih drugačije, ne bih mu ja dala da digne ruku na mene – pomislit će zacijelo svaka žena i osoba koja nikad nije okusila šamar.

– Bi i vi i ja i svatko popuštao do kraja, ako si godinama uništavan, ako si iz dana u dan pretvaran u ništa, ako nikome ništa ne vrijediš i ako te nitko ne cijeni u obitelji koja bi trebala biti okruženje sigurnosti, podržavanja i ljubavi. Ako je cijeli tvoj život samo strah – odmah odgovara D. Kolesarić koja ozbiljno kaže kako je iz perspektive onih koji nemaju problema sa zlostavljačima jako teško razumjeti situaciju u kojoj se nalaze zlostavljane žene. I zato zna izostati podrška žrtvama.

– Radim s njima dvadeset godina. Neke žene godinama zovu, ali ostaju gdje jesu. Jasno je da neke žrtve nikad neće smoći snage, napraviti taj korak i reći – dosta je! Odlazim! Tužno je što neke žene nakon godina omalovažavanja i same počnu vjerovati da su sve to zaslužile i da za njih više nema pomoći i da ju ne zaslužuju – ističe D. Kolesarić. I u tim situacijama S.O.S. telefon je tu. Pozivi su anonimni. Od prvog do posljednjeg, kako već osoba koja zove želi.

– Mi ne osuđujemo, mi ne propitujemo, mi ne analiziramo. Ako nam žena kaže da ju je strah, mi joj vjerujemo, da ju je strah. Ako samo treba nekoga da ju sasluša, tu smo. Možemo joj pružiti pratnju kada odluči prijaviti nasilje policiji, pomoć kroz Centar za socijalnu skrb, državno odvjetništvo i tijekom sudskog procesa, možemo biti osoba od povjerenja. Kad se žena odluči na razvod braka, do u detalje je upućujemo u to što je čeka kao i to da ćemo biti s njom cijelo vrijeme kroz postupak. No i dalje smo nemoćni, ako ne prijavi nasilje i ne odluči prekinuti nasilnu vezu. Odluka je uvijek na žrtvi – mora sama poduzeti neke korake, donijeti odluke koje su, doduše, jako teške i koje pred nju stavljaju i višegodišnju borbu. Ne obećavamo joj bajke, već stvarnost. No svaka žena koja se odlučila novi početak, danas kaže da se isplatilo – ističe naša sugovornica.

ZABRANA U ISTOJ KUĆI

Pričamo o zaštiti žrtava kroz sam sustav u Hrvatskoj. Kao i u mnogim drugim područjima zakonske zaštite, pravilnici i propisi na papiru funkcioniraju sjajno. Neke su odredbe i u Kaznenom zakonu i u Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji do u detalja posložene. No stvarnost i sudska praksa koja u konačnici odlučuje od slučaja do slučaja nešto su sasvim drugo.

– Iako se i po pitanju sudske prakse u vidu zaštite žrtava obiteljskog nasilja ipak vide pomaci, oni su i dalje jako mali. Neke presude više su presedan nego stvar redovne sudske prakse. Uzmimo, na primjer, zaštitnu mjeru udaljenja iz zajedničkog kućanstva. U tim slučajevima zlostavljač se iz kuće mora udaljiti na najmanje mjesec dana, a najviše do dvije godine.

Žena i djeca, žrtve nasilja ostaju u svojoj kući, u poznatoj okolini, gdje imaju i posao, prijatelje, školu, poznanike. To su važne stvari za žrtve, koje preporučuju i stručnjaci koji rade s njima. Tu mjeru sudovi doduše izriču u posljednjih nekoliko godina, no više je presedan nego praksa. No što kada se zlostavljač vrati? Sudovi češće donose zaštitnu mjeru zabrane prilaska na 5 metara. Što je pet metara? To je druga prostorija u istoj kući. Ne vidim tu rješenje za žrtvu i velika je mogućnost ponavljanja nasilja – upozorava D. Kolesarić.

Konkretnije sankcije za zlostavljače, veća prava žrtvama, da ostanu u svom domu sa djecom, ekonomska neovisnost i potpora žrtvama od strane institucija i svih građana – to su sve potrebe koje je iznjedrila stvarnost u našem društvu. Iako su prepoznate u našem zakonodavstvu, još uvijek ih treba dosljedno primijeniti i u praksi. Dok god žrtve ne dobiju podršku u kojoj će zaista moći biti sigurne i graditi bolji život, u svom domu i okruženju, a zlostavljač udaljen na rehabilitaciju do promjene ponašanja, žrtve će se teško odlučivati na prijavu nasilja. Samim tim, tamna brojka žrtava bit će sve veća.

(www.icv.hr, mlo)