Bitka za Vukovar najveća je i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu, vođena u drugoj polovici 1991. godine. Postrojbe tzv. Jugoslavenske narodne armije (JNA) potpomognute raznim srpskim paravojnim postrojbama 87 dana pokušavale su slomiti otpor šačice hrvatskih branitelja, u čemu su uspjele 18. studenoga, kada su započele i masovne likvidacije branitelja i civila. Tijekom opsade grad je u potpunosti razoren. Organizirani napadi počinju već u srpnju, a u kasno ljeto otpočinje i troipomjesečna opsada grada (30 000 vojnika stalnog sastava, a uoči pada na širem vukovarskom području bilo je do 80 000 vojnika). Obrana grada brojala je do 2000 branitelja.
JNA je na Vukovar utrošila dvogodišnje zalihe topničkog streljiva i ogromnu količinu drugog ratnog materijala. Neposredno prije pada grada iz okruženja su se uspjele izvući tek manje skupine branitelja. Bilanca za hrvatsku stranu je više od 2500 poginulih branitelja i 1000 civila (86 djece) te oko 300 nestalih osoba. Procjenjuje se da je u krvavom piru nakon pada grada brutalno ubijeno preko 600 branitelja i civila. Ranjeno je 1219 branitelja i civila. U srpske koncentracijske logore odvedeno je oko 7000 zarobljenika, a iz grada je prognano oko 22.000 Hrvata i ostalih nesrba.
Na Vukovaru je slomljena udarna moć tzv. JNA (poginulo više od 6000 pripadnika, uništeno oko 400 oklopnih vozila, sami su priznali oko 100 tenkova). RH je “dobila na vremenu” prijeko potrebnom za organizaciju OS ( osnovano je 40 novih brigada HV). Pod srpskom okupacijom Vukovar je s Baranjom i ostalim dijelovima istočne Slavonije i zapadnog Srijema, ostao gotovo 7 godina, sve do 15. siječnja 1998., kada je tzv. procesom mirne reintegracije konačno vraćen u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. U tom razdoblju također su počinjena brojna zvjerstva nad malobrojnim preostalim nesrbima na tom području.
Za ratne zločine nad braniteljima i civilima osuđen je zanemariv broj počinioca. Najviše rangirani oficiri JNA, osuđeni za ubojstva i mućenja, su Mile Mrkšić (20. godina) i Veselin Šljivančanin (10. godina). Iz bolnice je major KOS-a Veselin Šljivančanin organizirao odvođenje 263 ranjenika od kojih je veći dio pogubljeno na Ovčari i na još neotkrivenim mjestima. No osuđen je na haškom sudu samo za KD mućenja. Za rušenje vukovarske ratne bolnice i brojnih civilnih objekata do danas nitko nikad nije odgovarao. Na žalost zbog smrti Slobodana Miloševića, neposredno prije izricanja očekujuće osuđujuće presude, kojom bi se nedvojbeno pravno konstatirao niz najtežih kvalifikacija i odgovornost njega, Srbije i vojnog vrha tzv. JNA za organizaciju i vođenje agresorskog rata protiv Republike Hrvatske pa tako i za razaranje Vukovara( pogubljenja, protjerivanja i uništenja imovine u Vukovaru), Srbija nije doživjela „katarzu“ i ideja stvaranja tzv. Velike Srbije ostala je i dalje živjeti i artikulirana je kroz tz. Memorandum SANU 2 i projekt „Srpski svet“.
Vrh tzv. JNA i KOS-a neopravdano su izuzeti iz kaznenog procesuiranja premda su nedvojbeno zapovjedno najodgovorniji za zloćine i razaranja. Izravna materijalna šteta na području grada Vukovara uslijed razaranja procijenjena je na oko 9,5 milijardi kuna. Obnovu Vukovara kao i svih ostalih ratom i srbočetničkom agresijom razorenih mjesta provela je i financirala Hrvatska država. Plaćanje ratne štete Republici Hrvatskoj od strane Republika Srbije i Crne Gore po svemu sudeći zbog pravne nemoći, snažne opstrukcije, nedovoljnog truda i volje nadležnih institucija hrvatske države kao i protivljenja međunarodnih centara moći postalo je „utopija“.
Svim obiteljima poginulih branitelja i civila na području Vukovara i Škabrnje kao i obiteljima poginulih branitelja i civila tijekom Domovinskog rata izražavamo zahvalnost za žrtvu njihovih najmilijih, a poginulim braniteljima vječnu zahvalnost i slavu.
HČZ Virovitica
(www.icv.hr, D. Špoljarić)
