Nakon više od 50 godina zavjeta i života u redovništvu, i isto toliko godina života u Slatini, u svojoj 80. godini preminula je časna Anastazija (Cvija) Vukić, jedna od samo tri časne sestre Presvetog Srca Isusova koje djeluju u Slatini.
Slatinski samostan s kapelicom Gospe Lurdske utemeljen je i časne sestre nalaze se u njemu od 1937. godine, zahvaljujući posredovanju kateheta Ivana Erjavca, književnika Vladimira Nazora i župnika Julija Bürgera. Samostan je otvoren u kući koju je časnim sestrama darovala Klara Čorak nakon smrti svoga supruga Franje, s kojim nije imala djece. Časne su je njegovale do njezine smrti, a kuću su preuredile i vodile kao sirotište i dječji vrtić. Mnogo je bilo problema za vrijeme komunističke vlasti, ali one su ipak humanitarno i katehetski djelovale, proživljavajući mnoge nepravde. Brinule su o siromašnim sugrađanima, bavile se ručnim radom i njegom bolesnika, uređivale su crkvu, vodile crkveno pjevanje… Za dugogodišnji humanitarni rad te posebnu brigu o djeci i mladima, godine 2004. Gradsko poglavarstvo Slatine dodijelilo im je srebrnu plaketu.
U slatinskom samostanu danas boravi još samo umirovljena časna sestra Dionizija Petric te odgovorna časna Krešimira Vuleta. Sestra Anastazija Vukić bila je najstarija, i po godinama života, i po godinama boravka u Slatini.
Rođena je u Donjem Brštaniku u općini Stolac u Hercegovini 1940. godine, a u samostan je otišla 1967. s 26 godina. Govoreći o svojoj prošlosti, znala je kazivati kako je kod nje i ranije postojala volja za redovničkim životom, ali nije znala kako naći samostan u koji bi otišla. Uvijek vedra duha, i sama se šalila na račun svoga kasnog ređenja: „Ja sam u samostan otišla navečer. Kažu da neke dođu ujutro, neke u podne, a ja sam otišla navečer.“ Njena starija sestra otišla je u samostan Srca Isusova pa je i Anastazija otišla za njom, iskreno je priznavala da za druge redove nije ni znala.
Odmah nakon zaređenja 1967. došla je u Slatinu, gdje je kuhala, šivala, dvorila bolesnike i radila sve kućanske poslove kao u obitelji. Osobno je doprinosila financiranju zajednice šivanjem jorgana po narudžbi. U posljednje vrijeme zdravlje je nije služilo pa se uglavnom bavila kuhanjem. Uvijek je govorila da bi bila časna sestra i kad bi se vrijeme vratilo. I kad je skromno obilježavala 50 godina redovničkog života, otvoreno je rekla da je u tih pola stoljeća bilo i lijepih, i teških dana, ali nikad nije pomislila da bi se vratila kući, i uvijek je bila sretna.
Časna Anastazija Vukić sahranjena je u petak na Gradskom groblju u Slatini.
(www.icv.hr, pž)
