U današnjem svijetu, svećenici imaju ključnu ulogu u formiranju svijesti tko je čovjek i koliko je važan Bog. Jednako tako, imaju važnu ulogu u vođenju vjerničke zajednice i ostvarivanju veza s lokalnom i drugim zajednicama, naročito odgojnim i obrazovnim. Kroz svoj duhovni rad, pozvani su da budu most između Boga i ljudi, inspiracija i potpora mladima, kao i članovima Crkve u cjelini. Jedan mladi svećenik koji ističe svoj poziv i aktivno sudjeluje u radu s mladima je i vlč. Krunoslav Siroglavić.
Potječe iz velike obitelji u kojoj je majka rodila osmero djece, a rodom je iz Lovčića (1990.), iz župe Bučje kod Pleternice. Obitelj mu od 2001. živi u Oriovcu, blizu Slavonskog Broda, a svećenik je već devetu godinu. Trenutno obavlja službu župnika u Špišić Bukovici te je duhovnik u Katoličkoj osnovnoj školi i Katoličkoj klasičnoj gimnaziji u Virovitici. Dekanatski je koordinator za pastoral mladih, a prije dolaska u Špišić Bukovicu, služio je kao župni vikar u požeškoj katedrali i studirao na diplomskom i poslijediplomskom studiju u Rimu.
Rođen u obitelji s dubokim korijenima vjere, Siroglavić je svoj svećenički poziv pronašao pod snažnim utjecajem svojeg župnika te odlučno krenuo putem služenja Bogu i zajednici.
SLIJEDIO PRIMJER ŽUPNIKA
– Imao sam jako dobre župnike, ali u četvrtom razredu osnovne škole doživio sam važan trenutak koji je oblikovao moj poziv prema svećeništvu. To se dogodilo tijekom mise koju je služio pokojni župnik Ignacije Fostač. Njegovo lice je zračilo osmijehom dok je držao hostiju za vrijeme pretvorbe, a meni je ta slika ostala urezana u pamćenje. Njegova sreća i radost prenijele su mi snažnu poruku: ako želiš pronaći istinsku sreću, kreni za Isusom.
Iako se u početku nisam odlučio za svećenički poziv zbog Isusa ili Marije, već privučen primjerom mojeg župnika koji je bio ispunjen radošću dok služi, kasnije sam jasno osjetio unutarnji poziv prema molitvi, sjemeništu i svećeničkom pozivu – prisjeća se Siroglavić te ističe kako mu je podršku u duhovnom rastu uvijek pružala obitelj.
Preseljenje u Špišić Bukovicu predstavljalo je izazov, s obzirom na to da je Siroglavić u Požegi bio dosta angažiran, a sada prvi put živi sam u kući i vodi župnu zajednicu. S tim su stigle i nove odgovornosti. U početku nije bilo lako. Nije poznavao nikoga u novoj sredini, ali s vremenom se prilagodio i pronašao zanimljiv način kako stvoriti zajedništvo s ljudima.
– Vijest o mojem premještaju u Špišić Bukovicu me iznenadila. Prije toga, rijetko sam čuo za to mjesto, a put me nikada nije ondje vodio. Sjećam se da sam prolazeći jednom kroz ovaj kraj pomislio kako ovdje nikada ne bih mogao biti župnik. Osam godina kasnije, našao sam se upravo tamo. Ta promjena me zaista iznenadila. Bog je nevjerojatno kreativan i njegov plan je čudesan, ali i najbolji za nas. Baš biblijski. Put svećeništva često nosi najljepše trenutke za podijeliti s ljudima, ali istovremeno nije lagan, jer tako uzvišen put prolazi nekada kroz teške, ali blagoslovljene trenutke unutar sebe.
I ja sam tada prolazio kroz neko teško vrijeme. Rast boli, no Bog je uvijek bio uz mene i kroz različite izazove učio me važnim životnim lekcijama. Iako nije bilo lako u početku, prihvatio sam poslušno sve što mi je došlo na put. Crkva je od mene napravila čovjeka, završila ono što je obitelj krenula. Na kraju, sve se posložilo.
Uvijek sam s Bogom bio sretan. Zavolio sam ovu župu i mjesto u kojem nikada prije nisam bio, zavolio sam i Koriju, i Bušetinu, i Antunovac, i Okrugljaču. Upoznao sam mnogo ljudi, stekao dobre ljude i lijepu zajednicu te se osjećam prihvaćeno – skromno će župnik čiji se angažman posebno ističe u zajedništvu koje stvara kroz Crkvu, ali i kroz glazbu i sport.
PJESMA KAO MOLITVA
Što se sporta tiče, igrao je tri godine u nogometnom klubu Oriolik iz Oriovca (3. HNL istok), sudjelovao na brojnim turnirima kroz srednju školu i fakultete te je čak i vlasnik jedne statue za najboljeg igrača turnira Clericus Cup u Rimu na kojem je igrao četiri godine. No, prava strast mu je ipak glazba.
– Potaknut od strane pokojnog djeda, učio sam s njim harmoniku od trećeg razreda osnovne škole. Nisam išao nikada u glazbenu školu, a sada znam svirati nekoliko instrumenata. Onaj koji nekako najviše volim i u kojem sam možda najbolji je gitara. Pišem pjesme, uglazbim to za sebe. Meni glazba nije sredstvo, nego način pogleda na svijet. Sve teži harmoniji, a Bog je izvor svake harmonije i njezino savršenstvo.
U usporedbi s Njim, glazba je samo titranje. Međutim, ona me pratila kroz život, čak i u najtežim trenucima sazrijevanja u svećeničkoj službi: ako nekada i nisam mogao moliti, znam da sam svirao za sebe. Također, prepoznao sam važnost sporta i igre u privlačenju mladih – kaže te dodaje kako u slobodno vrijeme pohađa i tečajeve klarineta i teorije glazbe.
Osim toga, organizira sportske i glazbene aktivnosti unutar Župe kako bi potaknuo zajedništvo i duhovni rast mladih. Kao svećenik, Siroglavić ističe da ga najviše ispunjava vidjeti ljude sretnima zbog vjere koju žive te osjetiti Božju prisutnost kroz Crkvu, sakramente i zajedništvo.
– To me drži kao svećenika jer vidim da mogu biti posrednik u Božjoj ljubavi i radosti. Ta povezanost s ljudima i Bogom čini sve druge izazove u svećeništvu manje bitnima. Smatram da je Crkva nešto najbolje što se čovjeku može dogoditi, jer tamo gdje je Bog prisutan, tu je zdrava ljubav, obitelj i zajedništvo – naglašava.
Upravo na tom zajedništvu kroz svoj angažman u društvu, školi, sportu i kulturi radi ovaj mladi i ambiciozni svećenik te inicira raznovrsne događaje kako bi približio mlade vjeri i zajednici. Može ga se vidjeti na biciklu, različitim događanjima, uvijek okružen ljudima. Siroglavić kaže kako Crkvu vidi kao zajednicu koja vjernicima može ponuditi cjeloviti rast na brojne načine, moderne u svojoj tradiciji.
TRADICIJA MODERNIM KORACIMA
– Primjećujem nedostatak svijesti o ulozi Crkve i njezinom značaju u našem kraju i župi. Crkva, kao zajednica vjernika okupljenih oko Isusa, ima potencijal koji joj od Boga dolazi za uspostavljanje suradnje sa svim drugim zajednicama, posebno lokalnom, donoseći mnoge koristi za mještane. Kroz sportske, glazbene i druge aktivnosti, Crkva približava mlade i starije vjeri i zajedništvu te potiče duhovni rast. Njezina snaga dolazi od oslonjenosti na Isusa kraj kojega su glazba, sport i ostali talenti zaista sporedne stvari i samo hobiji. Talenti su bez Boga put u siromaštvo.
Organizacija raznih događaja poput koncerata, filmova i sportskih turnira pruža priliku za zajedništvo i duhovno nadahnjujuće trenutke. Papa Franjo potiče nas svećenike da volimo svoje ljude i budemo s njima. Naš cilj je da svako mjesto koje slavi svoju tradiciju (osobito na dane zaštitnika mjesta) ima i duhovnu dimenziju, svijest o pripadnosti Crkvi, što ostvarujemo kroz raznovrsne inicijative poput biblijskih večeri, zbora, hodočašća, župnih kateheza i akcija župnog Caritasa. Euharistija je u središtu svih naših župnih aktivnosti.
Inicijative su usmjerene ne samo na Župu, već i na širu zajednicu, uključujući i škole.
Zahvaljujem na izvrsnoj suradnji drugim školama, Gradu Virovitici i Županiji. Sretan sam što sam kroz svoje svećeništvo prisutan u školi. Volim svoju Biskupiju. Bio sam vjeroučitelj u nekoliko katoličkih škola, a sada sam duhovnik u katoličkim školama u Virovitici. Fascinira me zajednica sastavljena od više od tristo obitelji koje su kroz svoju djecu uključene u katolički odgoj i obrazovanje. Unatoč izazovima, Crkva se uvijek kroz povijest neumorno trudila ostvariti svoje poslanje. To čini i danas, svjesna da je put ka promjenama uglavnom dug i težak, ali vodi ka ostvarenju Božjeg plana za sve nas – zaključio je Siroglavić.
PORUKA ČITATELJIMA
Isus je naš najbolji prijatelj, On je ključ za sretan i ispunjen život
Najveći prijatelj svakoga čovjeka je Isus. Kada se nađeš u teškoćama i udaljen si od Crkve, Isus je taj koji je uvijek tu za tebe. Crkvu nisu utemeljili ljudi i ona ne pripada ljudima. Isus je njezino srce. Nisam još upoznao nekoga tko me toliko uvjerio kao Isus. Uvijek kažem ljudima da mu daju šansu. Držati se Isusa nije staromodno ili zatvoreno, već je to put u pravi život koji obogaćuje obitelji, veze, mlade, stare, bolesnike i novorođenčad. Otvoriti se Isusu i računati na Njega ključ je za sretan život, iako ne nužno lak, ali svakako ispunjen. Ne treba se bojati Isusa ili starih stereotipa o Bogu i Crkvi; treba samo pokucati na Njegova vrata. Crkva i Bog ne oduzimaju ništa, samo grijehe, ali otvaraju prostor za predivan život kojeg se nikada ne bih odrekao – poručuje vlč. Siroglavić.
(icv.hr, žđl, Foto: Ž. Đaković Leš i privatni arhiv)
