Bez obzira na to čime se bavimo ili koliko smo stari, svima nam je zajedničko da nas uvijek zanima vremenska prognoza. Prognoza je tema o kojoj najčešće razgovaramo kako bismo što bolje planirali svoj život i svakodnevne aktivnosti.
Jedan od najvećih stručnjaka na tom području je Zoran Vakula, glavni meteorolog Hrvatske radiotelevizije, rodom iz Virovitice. On je ujedno i jedna od najpoznatijih osoba u Hrvatskoj koja putem televizije svakodnevno ulazi u brojne domove. Ovom prilikom nismo ga htjeli pitati ono što ga svi najčešće pitaju – kakvo će vrijeme biti sutra, već smo razgovarali s njim o njegovom poslu, ali i odrastanju u našem kraju.
Nakon završene osnovne škole u Pitomači i srednje u Virovitici, otišli ste na fakultet u Zagreb i ubrzo se našli u meteorologiji. Je li ona oduvijek bila Vaša ljubav ili Vas je do nje doveo splet životnih okolnosti?
– To je došlo sasvim slučajno, ako slučajnosti u životu uopće postoje. Nakon vrtića u Našicama i osnovne škole u Pitomači obrazovanje sam nastavio u matematičko-informatičkoj srednjoj školi u Virovitici. Dijelom je već tadašnja razrednica Spomenka Smolić zaslužna za ovo što danas radim, a još više profesorica Slobodanka Polašek koja mi je predavala fiziku i nagovorila me da se odlučim za inženjersku fiziku. Tijekom fakulteta sama meteorologija je došla spontano, kao svojevrsni nastavak inženjerske fizike koju sam završio na Prirodoslovnom-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Nakon faksa počeo sam raditi u Državnom hidrometeorološkom zavodu, gdje sam proveo 18 godina, te paralelno i na Hrvatskoj radioteleviziji i na nekim drugim radijskim postajama, a od 2013. radim samo na HRT-u.
Kakav je osjećaj kada te svatko zna? Televizija je vrlo utjecajan medij i putem njega ulazite u domove ljudi. Nedavno ste bili u Virovitici i mnogi su se tada htjeli fotografirati s Vama. Zaustavljaju li Vas često na ulici?
– Ne mislim baš da me svatko zna, ali, naravno, znaju me mnogi. U početku mi je to bio neobično, no kao i svaki drugi javni posao i ovaj je takav da me ljudi prepoznaju. Trudim se biti pristojan, ljubazan, susretljiv, iako mi ponekad baš i nije lako razgovarati sa svima i objašnjavati kakvo će vrijeme biti. Ali, dobro je činiti dobro pa uvijek nađem vremena za njih. Ljudi me često znaju zaustaviti na ulici, ali nikada nisam imao neugodnih iskustava. Ono što me zna začuditi jest da se ljudi i nakon puno vremena sjećaju nekih mojih prognoza, još iz sredine 90-ih godina. To mi jako drago čuti.
Po čemu su Vam u sjećanju ostale Pitomača i Virovitica?
– Za to razdoblje veže me jako puno prijatelja i različitih iskustava. Sada kad vrtim film unatrag, zanimljivo je da sve ono što sam radio u osnovnoj i srednjoj školi danas spajam, odnosno koristim i u ovom svom meteorološkom poslu. U osnovnoj školi sam bio u literarnoj grupi, bio sam u novinarskoj, glumio sam, natjecao se iz matematike i iz biologije, snimao prve filmove u Kinoklubu „Slavica“ kod pokojnog Mirka Lauša… Upravo sada kao meteorolog radim sve to isto – pišem tekstove i sastavke, recitiram, odnosno prezentiram, pripremam scenarij vremenske prognoze. Dakle, sada radim sve ono što sam radio i u školskim danima. U poslu meteorologa potrebno je biti i novinar, i fizičar, i scenarist, koji svaki dan osmisli jedan mali „filmić“. Ono što je ovdje važno naglasiti, pogotovo mladima koji još idu u školu, jest sljedeće – djeco, koliko god ste aktivni sada, isplatit će vam se kasnije. Može vam se dogoditi sreća kao meni da se nađete u poslu koji vas ispunjava i koji volite. Nadam se da će vam se to dogoditi i da ćete jednog dana uživati u svom poslu poput mene.
(www.icv.hr, zv, foto: Krasnodar Peršun za HRT)
