Priča o Virovitičanki Vanji Aragović (34), koja je u posljednjih deset godina radila na dva kontinenta nije klasična priča o mladoj osobi koja je iz Hrvatske otišla raditi „trbuhom za kruhom“.

Ona iz domovine nije otišla kako bi u nekoj drugoj zemlji zaradila novac za stan ili kuću, dobar automobil ili ušteđevinu od koje će u mirovini lijepo živjeti. Naprotiv, nakon deset godina rada u inozemstvu – Irskoj i Vijetnamu, Vanja je sve što je zaradila u tom periodu spakirala i donijela u Viroviticu. Sve je stalo doslovno u dva kovčega i jednu torbu.  

Jer, umjesto u nekretnine, automobil, odjeću, obuću, skupocjene sitnice ili digitalnu tehnologiju, Vanja već deset godina ulaže u iskustvo i znanje.  

GOVORI VIŠE OD ŠEST JEZIKA 

Upoznaje kulture, putuje i stalno se educira. Danas ova Virovitičanka govori više od šest jezika, prekvalificirala se za nekoliko zanimanja i izvrsno se snalazi u svijetu digitalne ponude poslova te putovanjima. Lako sklapa prijateljstva u svakoj zemlji u koju putuje i sa svakim nađe zajednički jezik. Iako kronološki „milenijalka“, životnim stilom i osobnošću prava je predstavnica „Z generacije“.

Završila je socijalni rad na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Nakon staža u Hrvatskoj, otputila se u Irsku gdje je ispočetka radila kao njegovateljica starijih osoba, a dom je potom zamijenila velikom, glavnom bolnicom okruga Limerick, radeći kao zdravstvena radnica na odjelu za dijalizu.

Posljednjih godinu dana bila je i predavačica engleskog jezika djeci i mladima u jednom privatnom centru za učenje stranih jezika u dalekom Vijetnamu.   

Ovih dana Vanja se opet pakira. Uskoro počinje raditi kao voditeljica odsjeka za engleski jezik na jednom poslovnom učilištu i to na Malti! I to će joj, vjerujemo, biti tek samo još jedna u nizu stanica na putu obrazovanja i edukacije na tržištu koje se zove cijeli svijet.  

Iskoristili smo njen boravak u Virovitici za razgovor. Donosimo priču u dva dijela o ovoj hrabroj svjetskoj putnici koja, bez obzira gdje se nađe, uvijek zna da je na pravom mjestu. Jer, ondje gdje putuje, traži i nalazi – sebe.

SANJALA DA POSTANE „POSLOVNA ŽENA„

– Još kao klinka zamišljala sam da budem poslovna žena koja putuje svijetom, iako, realno, tada nisam ni znala što to točno znači. Sad, kada znam što je put, ali i posao, mogu reći da sam dio snova ispunila – kaže nam Vanja, iza koje su tisuće kilometara koje je provela ne samo kao zaposlena žena, već i znatiželjna turistica.

Prošla je značajan dio Europe, uključujući, Irsku, Englesku, Nizozemsku, Portugal, dva puta Francusku, Austriju, Sloveniju, Italiju, Mađarsku, istočnu Europu sve do Praga u Českoj… i uskoro tople Malte. U Aziji je otkrivala čari Vijetnama, Kambodže i Malezije u koju se čak tri puta vraćala.

S prijateljima iz cijelog svijeta – ustupljene fotografije

Vanju za svako novo mjesto veže i novo iskustvo; od skydivinga u Irskoj preko snorkellinga i ronjenja u toplom Indijskom oceanu, do bezbrojnih izleta motorom, ekstremnih sportova u džungli, na vodi i u pustinji…

– U retrospektivi zaposlene osobe u ovih deset godina, činjenica je da sam se samo htjela maknuti iz male sredine. Nakon završenog fakulteta i rada u Domu za starije osobe u Borovi, gdje sam odrađivala staž, nisam se vidjela u nekim standardnim okvirima za mlade ljude u našem sustavu.

Htjela sam vidjeti što ima negdje drugdje. Pitala sam se „tko ja mogu biti negdje drugdje“?  Što sve mogu raditi, koji su sve moji potencijali izvan obiteljske kuće, Virovitice, izvan neke moje zone komfora? – odaje nam Vanja početak priče o preseljenju u Irsku.

Iako je njena želja bila otići na Novi Zeland, Irska je zbog administracije bila bliža i jednostavnija varijanta, već se dosta ljudi tamo uputilo, pa se Vanja ni četiri mjeseca od diplome, s dečkom preselila na drugi kraj Europe.

S putovanja – ustupljene fotografije

IZ STAROSTI UČILA

-Ispočetka, bilo je teško. Sama klima. Prvih tri mjeseca kiša je padala bez prestanka. Imala sam samo godinu dana staža, pa u mojoj struci nije bilo toliko prilika. Diplomu i poznavanje engleskog jezika kao i činjenicu da sam upoznata s njegom iskoristila sam kako bih se zaposlila u jednom domu za starije, kao njegovateljica. Danas na taj period gledam kao na vrijedno životno iskustvo.

Naučila sam cijeniti život, činjenicu koliko je krhak, uvažavati starost koja nas sve čeka i biti zahvalna na svakom novom danu u kojem si zdrav i sposoban sam se brinuti za sebe, praviti planove i ostvarivati ih  – kaže Vanja koja naglašava i puno novog znanja iz medicinske struke koje je tamo stekla.

Radila je puno. Prihvaćala je i noćne smjene, blagdane i praznike.  

-Prepoznali su da volim raditi, pa smo si dečko i ja brzo, zahvaljujući dobrim primanjima, mogli priuštiti jedan komforan život. Imali smo unajmljenu veliku kuću i dvorište, kupili smo automobil. Često smo putovali u druge zemlje, po nekoliko dana, neopterećeni financijama.  

Svladala sam vožnju lijevom stranom kolnika, kao i jezik koji je nešto sasvim drugo od onog koji učimo u školi ili slušamo u serijama i filmovima. Svako područje ima svoj naglasak i to jak. Prilikom govora jako ‘gutaju’ slova, osobito  Limerick i susjedni Kerry, gdje smo živjeli. Trebala mi je godina dana da tečno svladam jezik i narječja tog područja.

Domaći su mi na kraju rekli da zvučim kao „njihova“, dok su stranci u to bili uvjereni – sa smiješkom priča Vanja, koja je kroz godine, zahvaljujući ljubavi prema jezicima i prijateljima sa svih kontinenata, svladala i brojne druge jezike.  

foto: ustupljena fotografija

POMOĆNICA U ZDRAVSTVU

U jednom trenu zaključila je kako je vrijeme za novo radno mjesto. Dom za starije zamijenila je najvećom okružnom bolnicom – University hospital Limerick, gdje je radila na radnom mjestu koje,  iako je diljem Europe uvriježeno, kod nas još uvijek ne postoji.

-Riječ je o nečemu što bi se moglo nazvati pomoćnik u zdravstvu. Prošla sam edukaciju za rad na aparatima za dijalizu i radila sam na odjelu otvorenog tipa. Uz brigu za opremu i čistoću aparata, pomagala sam pacijentima, medicinskim sestrama i tehničarima, a radila sam i druge poslove u bolnici koji nisu bili nužno vezani za odjel – objašnjava Vanja koja je u bolnici radila i u najtežim uvjetima, u Covid godinama, kojih se sjeća kao osobito izazovne.

Ne samo zbog činjenice da su bili pod maskama i u „punoj opremi“, zaštitnim odijelima cijele smjene, već i činjenice kako se svaka bolest pacijenata i na njih odrazila.

-Bilo je jako puno posla, jako puno pacijenata. I sami smo obolijevali, neki jako teško. Pogađala nas je težina situacije, svaka smrt pacijenta. Odjel, sam po sebi, inače je mjesto na koje pacijenti dolaze kako bi produžili svoj životni vijek zahvaljujući opremi za dijalizu, a teškoće za vrijeme Covida na svakog od nas su se posebno odrazile.

I sama sam se teško razboljela, a kad sam se vratila na posao, bila sam svjesna da nakon tri godine u bolnici unutarnji glas opet zove na promjenu. Otići nije bilo lako. Šest mjeseci sam se intenzivno propitivala;  donosim li dobru odluku, jesam li spremna opet promijeniti radno mjesto, opet se dokazivati, učiti, kretati ispočetka. Taman se život posložio: posao s puno beneficija, kredit kojim smo planirali kupiti stan, putovanja i novi prijatelji iz cijelog svijeta.

foto: ustupljene fotografije

ZAVRŠILA TEČAJ U PORTUGALU, UPISALA STUDIJ U ŠPANJOLSKOJ

No u isto vrijeme, moje tijelo i srce govorili su mi da sam dosegla svoj maksimum tada na tom mjestu, da sam kao čovjek u toj priči došla do kraja puta. Našla sam se na raskrižju i morala sam odabrati – ističe naša sugovornica, dodajući kako je jezičak na vagi umjesto komfora i materijalne sigurnost prevagnuo na „očuvati zdravlje i unaprijediti životnu sreću“, a pritom otkriti još uvijek zatomljene potencijale.  

-Zapravo me nikada nisu zanimale klasične stvari – kuća, automobil, već  iskustvo, potraga za avanturom, vlastitom srećom i tako sam odlučila otići. Nešto ranije dečko i ja shvatili smo da ne dijelimo više iste interese i naša je veza završila. Bila sam sama, bila sam dugo bolesna od posljedica Covida i tako sam uzela slobodnu godinu, da se vratim kući i prvo oporavim – sjeća se Vanja.

U Virovitici je, kaže, shvatila, da povratak u bolnicu nije opcija. Mora naći nešto drugo. U jednom razgovoru s prijateljima otvorilo se pitanje jezika i mogućnosti kvalifikacije za predavača engleskog jezika. S dosadašnjim iskustvom na engleskom govornom području, Vanja se prijavila na tečaj u Portugalu.

-U okviru svjetske mreže za obuku nastavnika – International House World Organization (IHWO) završila sam početni stupanj za predavača engleskog jezika na temelju Cambridge certifikata za podučavanje, kako bih mogla raditi u školi. Ta predavanja u Lisabonu ću pamtiti cijelog života. Kroz šest tjedana upoznala sam divne ljude, osposobila se za rad i naučila jako puno toga što sam odmah imala priliku primijeniti.  

Ujedno, odlučila sam da ću upisati magisterij engleskog jezika. Prijavila sam se na integrativni program teorije i prakse u području podučavanja i akademskog menadžmenta u Sevilli, a iako su me poznanici uvjeravali kako su mi potrebne godine radnog iskustva, na temelju kojih se uopće mogu prijaviti, prošla sam sve testove i intervju iz prve.

Studij u Sevilli djeluje u okviru prestižne jezične škole, članice IHWO. Riječ je o organizaciji koja djeluje po cijelom svijetu, na  svakom kontinentu i okuplja razne škole, centre i učilišta. Studij je kombinacija teorijskog i praktičnog rada; engleska lingvistika, analiza jezika, tehnike podučavanja, te najviša diploma u menadžmentu u obrazovanju. Riječ je o dodatnoj razini obrazovanja, prilagođenoj ljudima koji rade. S tim obrazovanjem tržište mi je cijeli svijet – govori Vanja, ponosna što je na studij “upala od prve”. 

Bio je to dokaz, kaže, ne samo onima, koji su joj govorili da je nemoguće i da odustane jer nema iskustva, već i njoj samoj, da se isplatilo truditi na svakom području koje je svladala svih godina. Vrijedila je svaka nova spoznaja, svaka smjena, svaka promjena koju joj je život donio, ponosno kaže Vanja koja svima koji će pročitati ovu priču poručuje da nikad ne sumnjaju u sebe i da slijede onaj unutarnji glas koji ih vodi.

Vanja na putovanjima i s obitelji – ustupljene fotografije

KAD RUB POSTANE STAZA

– Kad slušaš sebe i svoje potrebe, kad intuitivno postupaš, kad ideš za onim što te vuče i tjera, onda se put kojim si krenuo sam od sebe otvara. Što sam više slušala sebe i riskirala, više hodala po rubu, taj je rub postajao staza koja se širi. Na toj stazi, sa svakim korakom, ja sam se razvijala, osjećati ispunjeno, sretno, uzbuđeno oko života – ohrabruje Vanja sve one koji možda još nemaju hrabrosti otkriti „drugog sebe“, a koji negdje samo čeka svoju priliku za procvatom.

Nakon upisa na magisterij, opet se našla pred zadatkom. Ok, studij počinje za šest mjeseci, no što je s poslom i financijama koje ga trebaju osigurati? Unatoč tome što je znala da je obitelj; mama Zvjezdana, očuh Milan i sestra Antonija uvijek podupiru i da će u svakoj odluci stati iza nje, Vanja, navikla sama voditi svoje bitke, opet je krenula u digitalna bespuća, u potrazi za novim radnim mjestom.

-Opcija je bilo bezbroj. Najatraktivnije: Brazil, Qatar, Dubai, Španjolska i Vijetnam. Prva ponuda bila je posao u jednom malom obalnom gradiću u Španjolskoj, no nakon deset godina putovanja, Europa mi je bila nešto poput dvorišta. Htjela sam proširiti vidike na profesionalnoj i osobnoj razini te se odlučila za Aziju i posao u Vijetnamu, do kojeg sam došla zahvaljujući Organizaciji putem koje sam završila i tečaj u Portugalu i upisala studij u Španjolskoj.

Bila sam jako uzbuđena – govori Vanja kojoj je ponuđeno radno mjesto predavačice engleskog jezika za djecu vrtićke i školske dobi u jednom privatnom centru korporacije Apollo English Vietnam u gradu Bien Hoa, 20-ak kilometara udaljenog od utrobe Vijetnama – Ho Chi Minh City-ja.

VIJETNAM – SASVIM „DRUGI PLANET“

Uzbuđena, spakirana s tri kovčega i jednom torbom (to je maksimum koji si dozvoljava ponijeti na put, kada se seli s kraja jedne životne priče u novu), Vanja je sjela na avion i nakon 16 sati puta stigla u Vijetnam.

I tada se dogodilo neočekivano. Osoba koja je proputovala Europu, koja se savršeno u govoru snalazi i sa Poljacima, Norvežanima, Brazilcima i Francuzima, koja iza sebe ima tisuće kilometara i toliko iskustava sa raznim kulturama, odjednom se, kaže, našla na „potpuno drugom planetu“.

-Sve što sam u životu do Vijetnama naučila, sve znanje i iskustvo, mogla sam samo ‘baciti u koš’. Ništa me nije moglo pripremiti na Vijetnam i sve što sam tamo vidjela – smijući se, kaže nam Vanja, uvodeći nas u nevjerojatnu priču o iskustvu rada i života u ovoj egzotičnoj azijskoj zemlji.

U drugom dijelu članka saznat ćemo zašto ljudi doslovno „guglaju“ pojam kako prijeći cestu u Vijetnamu, zašto u jedan sat poslijepodne možete vidjeti muškarca kako spava na biciklu na ulici ili u trgovini, saznat ćemo više o juhama za doručak i „vinu od zmije“, kao i o tome s koliko godina Vijetnamci već počinju ozbiljno „zagrijavati“ stolac i učiti. Vodit će nas Vanja, virovitička svjetska putnica.   

(www.icv.hr, mlo, foto: ustupljenje fotografije)