Većina nas rijetko će doživjeti da nam se u ogradu obiteljske kuće zaleti skuter, da nam voćku ispred kuće “pokosi” džip, da nam osobni automobil “parkira” u zid, tik ispod prozora i da, dok betoniramo temelje za novu ogradu, stiže kamion šleper i koči samo metar od miješalice i nabija ju na nas.  

Sve to i puno više u samo četiri godine prošao je Josip F. On je jedan od stanara ulice Vatroslava Lisinskog u Virovitici, prve uz kobno raskrižje s Ulicom Ivana Zajca, na kojem se često događaju prometne nesreće, a o nedavnoj smo pisali prije samo tri dana. Za svake nove, stanari samo komentiraju: “zar opet?” 

ČETVRTI PUT RADE OGRADU 

Josip i supruga Maja žive u obiteljskoj kući. Ovo je četvrti put u samo par godina da moraju popravljati ogradu koju su uništila vozila u prometnim nesrećama. Tragovi nepažnje drugih koja rezultira sudarima vidljivi su im po cijelom imanju – udubljenje u bočnom zidu kuće, u koji se zaletio automobil, blato koje ostaje na fasadi i travnjaku, tragovi cigle, plastike, goriva…

-Iako na ovom raskrižju postoje čak četiri znaka stop, vjerujte, svakog dana čuje se desetak puta kako kočnice škripe jer ljudi staju u posljednji čas. Neki ni ne stanu, samo prođu. To su vam dobre brzine. A da vam ne govorim kako je to kad pijete kavu u dva poslijepodne, čujete udarac, lom i vidite kako vam na travu pored ograde dolijeće automobil, iz kojeg se dimi – o posljednjoj nesreći u nizu govori nam Josip.

STREPI ŠTO ĆE VIDJETI 

Tužno, ali već je spreman za akciju – on je taj koji poziva policiju i hitnu pomoć i prvi dolazi do unesrećenih, uvijek u strahu što će zateći i može li uopće pomoći. 

-Ja sam takav čovjek, odgojen sam da pomognem i svakome ću i uvijek pomoći. Nikoga ne osuđujem, molim vas, to napišite, no moram reći da nam svima ovdje jako teško pada svaka nesreća. Evo, u srijedu, kad je automobil doletio na moj nogostup, svi smo se pitali, što bi bilo da je na njemu bilo djece koja se igraju, pješaka, životinja? Kum živi preko puta. Ima četvero male djece. Ta djeca se ne mogu kao ostali u gradu igrati mirno ispred kuće. Mi nikad ne znamo tko će nam doletjeti na stazu ili pred dvorište – priča nam Josip F. 

On i njegovi susjedi prvi priskaču u pomoć nakon sudara. Iako i sami potreseni, pomažu ljudima izaći iz automobila, podižu ih s ceste ili jarka, donose vodu, smiruju. Josip nam priča kako ni ove srijede nije dvojio ni trena – izletio je iz kuće pomoći vozačicama.  

foto: čitatelj

-Gledam, kome ću prvome. Gospođa čiji se automobil zaustavio uz trafostanicu, viče da je dobro. Maše, idi, do druge vozačice, koja je ostala visiti u automobilu preokrenutom na bok. Ona pak pita kako je gospođa u koju je udarila. Viče: dobro sam, pomozi mi samo da izađem. Uspjela se nekako osloboditi i osoviti na suvozačko sjedalo. Ja sam jednom rukom držao vrata automobila, popeo sam se gore, a drugom njoj pomagao da se izvuče van.

Vani je bilo vruće, a plavi dim izlazi iz automobila, gorivo curi…Razmišljao sam samo: da stignemo, da ništa ne eksplodira, da ju ne ozlijedim. Ne znam je li sad pod adrenalinom i ništa ne osjeća, što ako je nešto slomljeno, a ja napravim nešto krivo? – svjedoči Josip koji kaže kako se često prisjeća lekcija iz autoškole i pružanja prve pomoći.  

Pokazuje nam tragove – gorivo koje se izlilo na travu, uništen beton. Komadići kamenja, plastike i stakla svaki put dolijeću Josipu i Maji u dvorište. Kad unesrećeni odu kućama ili ih odveze hitna, kad završi policijski očevid i procedure, za Josipa i Maju to znači još par sati čišćenja. I novog posla, ako je nešto uništeno, kao sad ograda. 

– Ma nije nama teško raditi, da ne shvatite krivo. Nama je teško slušati zvuk nesreće i strepiti od toga tko je ozlijeđen. Sve ovo: ograda, nogostup, znak, zid, cesta, sve vam se to popravi. Sve se to riješi. Ali ljudski život, to ne – kaže Josip, odmahujući glavom, gledajući trafostanicu. – Vidite tamo? Jednom se vozač automobilom zabio u nju, direkt. Cijela ulica ostala je bez struje. Mogao je čovjek poginuti na licu mjesta. Zar treba juriti, zar se ne može stati, pogledati? – pita Josip. 

Apelirao je i na policiju i odgovorne da osmisle neko bolje rješenje za raskrižje, no svjestan je, kaže, da policija i patrolira ovdje, vozači bi nastavili po starom čim bi policija otišla.

Nema druge, nego apelirati na vozače svih vozila.

– Molim vas, samo stanite kad vidite znak STOP! Ništa više – poručuje u ime svih onih koji žive u blizini raskrižja Josip F. da ne mora ovakve prizore, kao što ih je snimio jedan čitatelj u prilogu, gledati svako malo. I strepiti.

(www.icv.hr, mlo)