Nakon što je s nama podijelila svoje iskustvo rada u Irskoj i putu po svijetu, ulaganje u znanje i kompetencije zbog kojih nikada ne miruje, Virovitičanka Vanja Aragović vodi nas u nastavku priče kroz egzotični Vijetnam, za koji kaže kako joj je nakon Irske i Portugala bio poput drugog planeta.

Iz Vijetnama se vratila prije mjesec dana, a sada pakira kovčege za Maltu, na kojoj će uskoro početi raditi kao voditeljica odsjeka za engleski jezik na jednom poslovnom učilištu. Ohrabrena svime što je u Vijetnamu naučila i svladala, a svladati je morala puno toga, danas hrabro kroči u nove osobne i profesionalne izazove.

Ovo je njena priča o Vijetnamu, u kojemu je godinu dana radila kao predavačica engleskog jezika djeci i mladima u jednom privatnom centru za učenje stranih jezika.

Ovu egzotičnu zemlju pamtit će po puno toga, kaže. Prvi šok je bila klima.

-Ništa me nije uspjelo pripremiti za Vijetnam. Nako Irske i Hrvatske, stigla sam u zemlju u kojoj postoje samo dvije sezone – sušna i kišna. Temperatura je cijele godine, svakodnevno između 30 i 35 Celzijevih stupnjeva. U sušnoj sezoni po četiri mjeseca nema padalina i užasno je vruće. Kišna sezona donosi pak vlagu i određenu težinu u zraku koji je i inače dosta zagađen (jako je puno vozila), pa kad se pomiješaju kiša, smog i isparavanje, bilo mi je zaista teško disati i to me je najviše pogodilo.

Maske, dugi rukavi i kapuljače su dio svakodnevice i na vrelih 35 stupnjeva. Težina u zraku i prilagodba na trajne klima uređaje bez kojih se ne može, bili su prvi izazov – ističe Vanja.

ZA MOTOCIKL DALA MILIJUNE

U Vijetnam u centar za učenje stranih jezika došla je raditi uz pomoć International House World Organization (IHWO), koja djeluje po cijelom svijetu. Na svakom kontinentu okuplja razne škole, centre i učilišta. Kao radnik iz inozemstva, imala je priliku živjeti u elitnom dijelu u gradu Bien Hoa, 20-ak kilometara udaljenog od utrobe Vijetnama – Ho Chi Minh City-ja.

-Živjela sam sama u stanu od pedesetak kvadrata, na 16. katu. Riječ je o elitnom dijelu grada, prekrasnom stambenom kompleksu, stan je bio nov, u zgradi smo imali bazen, teretanu, a stanarina je bila oko 400 eura. U tom su kompleksu živjeli uglavnom stranci – sjeća se Vanja, koja kaže kako je na posao išla – motociklom.

‘Motor’ je najzastupljenije prijevozno sredstvo u jugoistočnoj Aziji zbog praktičnosti, isplativosti i brzine, a na cestama Vijetnama ih ima na desetke milijuna. Svoju Hondu sam kupila u bike streetu, za 18 milijuna VND (vijetnamski dong), što je otprilike 700 eura. S njim sam prošla razne gradove i prašnjave ceste Vijetnama.

“KAKO PRIJEĆI CESTU U VIJETNAMU?”

Promet je, kao i klima, bio nešto na što se morala naviknuti. Prvi dan, doslovno je morala guglati pojam “kako prijeći cestu u Vijetnamu”? I to zato jer, priča nam Vanja, što svi hodaju i voze se posvuda, u isto vrijeme i u svim smjerovima.

-Nema pravila kojih se drže, osim glavnog: promet ne smije stati. Znači, možete se voziti po cesti, ali i po pješačkoj stazi, u pravom i u suprotnom smjeru, možete se parkirati na sred ceste ili staze. Možete samo tako skrenuti u drugu traku, ubaciti se nekome ispred sebe, bez ‘žmigavca’ i bilo kakvog upozorenja.

Ako se i dogodi neka prometna nesreća, važno je samo da promet ne stane. Samo da teče. Pravila propuštanja nema, sami se morate izboriti za pravo prolaska. Komunikacija na cesti obavlja se zvučnim signalom koji imaju više značenja, ali s vremenom točno znate sto vam vozači poručuju.

Za naše prilike, nešto nevjerojatno!

Najčudnije je što i nema toliko puno nesreća. Ljudi voze po intuiciji, po nekom unutarnjem pravilu, prateći ljude oko sebe. Nema to puno veze sa semaforima, znakovima i prometnim pravilima – sa smijehom priča Vanja. U godinu dana doživjela je jednu nesreću. Žena koja je vozila ispred nje u jednom trenutku odlučila je skrenuti i presjekla joj put srušivši ih obje na kolnik. Na kraju se događaj pretvorio u anegdotu.

-Dogodilo se to ispred jedne kuće. Obitelj je bila vani i odmah je potrčala da nam pomogne. Nakon što su mi pregledali nogu, morala sam kod njih ostati i na ručku, a pri kraju druženja već sam skoro bila zaručena za jednog od njihovih sinova. Vijetnamci su takvi, jako su otvoreni prema strancima, znatiželjni, gostoljubivi iznad svake mjere, a jedini jaz predstavlja jezična prepreka. Vijetnamski je specifičan jezik. Jedna riječ ima puno značenja, ovisno o intonaciji – ističe naša sugovornica.

Iako znatiželjni i otvoreni, u isto vrijeme su dosta suzdržaniji u odnosu na Europljane.

-Ne izražavaju javno osjećaje. Jako rijetko ćete vidjeti par koji se drži za ruke, ljubi ili grli u javnosti. Isto tako, i prema vlastitoj su djeci dosta suzdržaniji nego europski roditelji. Ni kod kuće nema puno grljenja, maženja, odnos je to pun ljubavi, ali bez nekih tjelesnih kontakata na koji smo mi navikli sa svojom djecom – priča Vanja, koja je predavala učenicima vrtićke i školske dobi.

DVOGODIŠNJAK I DVA JEZIKA 

Obrazovanje je Vijetnamcima jako važno, osobito jezici. Dijete roditelja srednjeg i višeg staleža kreće učiti jedan ili dva strana jezika, gotovo istodobno kad uči i materinji jezik.

– Kreću već s dvije godine u vrtiće i privatne škole na učenje stranog jezika, što traje do srednje škole. Programi su prilagođeni dobi odnosno uzrastu.

Mala djeca u centar dolaze dva do tri puta tjedno. Jezik učimo kroz pjesmu, ples, igranje. Koristimo interaktivnu ploču, zvučne efekte, knjige i kartice sa slikama i riječima. Izrađujemo stvari i učimo se pravilima ponašanja, socijalizaciji i radnim navikama.
Kad govorimo o crtanju, djeca u Vijetnamu su svojevrsni fenomen.

Crteži se shvaćaju jako ozbiljno, koriste pravu opremu za crtanje – obavezno su tu ravnala, šestari. Crtež mora biti uredan i jasan. Školarci u dobi od 9 ili 10 godina već crtaju cijele ulice i gradove, zgrade i kuće gotovo tehnički precizno, do posljednjeg detalja. Kad npr. crtaju likove iz crtića, iz anime svjetova, ta lica, izrazi, savršeno izražavaju točne linije, emociju.

Ponekad im treba po pola sata samo da raspakiraju iz torbe sve što će im trebati za crteže, tek tada kreće zadatak kojem se jako predano posvećuju – prisjeća se Vanja.

Za kolektiv čuva samo riječi pohvale.

-Radim godinama s ljudima iz svakog kutka svijeta i obožavam multikulturalne sredine. Kolege, poznanici i prijatelji su odasvud; Irske, Italije, Portugala, Poljske, svakog kutka Europe, preko Kanade, Australije, Indije, Filipina, Vijetnama, Rusije, Malezije, Afrike… Teško je nabrojati sve, a ti se krugovi konstantno šire iz godine u godinu – ponosno ističe naša sugovornica.

DRIJEMEŽ ISPRED TRGOVINE U PODNE

Vijetnam je zemlja koja nastoji sama sebe održati i hraniti, priča nam Vanja, dodajući kako je na karti svijeta sve zanimljivija velikim korporacijama, kao i turistima zbog ogromnog poljoprivrednog i gospodarskog, kao i drugih potencijala.

-Domaće stanovništvo je uglavnom samozaposleno i većina ih radi više poslova. Čak i oni koji rade u npr. državnim ustanovama i službama, firmama, korporacijama i slično, imaju vlastite obrte. Svi nešto proizvode i rade. Nema osobe koja nije mali poduzetnik. Kao zemlja u razvoju, tako se održavaju. Najviše su se bazirali na proizvodnju hrane i uslužni sektor. Zemlja sama sebe hrani, a posao traje 24 sata dnevno.

Nama je nepojmljiv taj stil života: nemati odvojeno vrijeme kada se radi, kada se ide kući, kada se spava. Vijetnamci nemaju takav ritam. Radi se uvijek. Nema praznika, blagdana, slobodnih dana. Uvijek se radi, a odmara i živi usput – iz iskustva kaže Vanja.

Tako je normalan prizor vidjeti ljude da se u pola bijelog dana, najčešće između 11 sati prijepodne i 14 sati, doslovno odmaraju gdje su se u tom trenu zatekli.

-Spavaju na cesti, klupi, u automobilu, pa i na motoru na parkiralištu. Znaju sjediti po cijeli dan ispred trgovine i na ulici, gledaju mobitele, malo odrijemaju, pa nastavljaju dalje – govori Vanja.

Većina stanovništva radi nešto vezano uz hranu ili ljepotu. Vijetnamci njeguju kulturu uljepšavanja u salonima, preporuka je odlaziti u salone na njegu, masažu, izbjeljivanje kože, na koju su Vijetnamke, i inače prekrasne i egzotične, jako osjetljive. Prilika je to mnogima za otvoriti vlastiti obrt. Proizvodnju hrane su iskoristili kako bi ne samo opskrbili cijelu zemlju, već toj djelatnosti dali i dodatnu vrijednost.

VINO OD ZMIJE

Hrana je posebna priča, naglašava Vanja, koja kaže kako u godini dana nije skuhala ni dva obroka, već je jela uglavnom vani. Razlog je što voli isprobavati nove kuhinje i jela gdje god se nađe, a Vijetnam joj je, zahvaljujući ponudi hrane za svaki džep, omogućio da uživa u vrhunskoj hrani po prihvatljivim cijenama.

-Vijetnam potiče svoje ljude da jedu vani i tako održavaju poljoprivredu, gospodarstvo i turizam u jednom, zahvaljujući uistinu niskim cijenama izvrsne hrane. To je jednostavno stvar kulture. Život se odvija na ulici.

Prosječan obrok za jednu osobu stoji oko dva dolara (1,80 eura), dok se hrana u vrhunskim restoranima plaća oko pet dolara (4,50 eura) po osobi. Ekološka i domaća hrana u restoranima jeftinija je od brze hrane pa se Vijetnamci danas u restoranima i uličnim restoranima hrane domaće, bogato, svježe i ukusno i još pritom pomažu svojoj zemlji – opisuje Vanja, govoreći o bogatstvu lokalne kuhinje kroz obilan izbor riže i prerađevina od riže, različitih povrtnih i mesnih jela, ribe…

-Prehrana se bazira na riži i rižinim prerađevinama. Tzv. sticky rice je norma. Riža se jede 2-3 puta dnevno. Zapravo, sve što se tamo jede na neki način sadrži rižu. Riža je glavna – od klasične i ljepljive, preko rižinog papira, “knedli” punjenih mesom i povrćem, slatkim nadjevima. Umjesto kruha i krumpira, jedu se jaja. Za doručak se tradicionalno jede goveđa juha s rezancima i korijanderom – pho bo.

Vijetnamci su poznati po specifičnom sendviču “banh mi”, koji je inače punjen pečenom svinjetinom, s umakom, korijanderom i svježim povrćem, no u novijim varijantama sadrži i namaz od rakova i slično – kaže Vanja, koja napominje kako je hrana u odnosu na europsku kuhinju jako slatka te da grickalice, uglavnom na bazi riže, sve nose notu ljutine na koju se također treba naviknuti.

Probala je stotine jela, ističe, domaće specijalitete, kao i poznato “vino od zmije”, koje nastaje tako da se u rakiju od riže potopi zmija otrovnica. Vino ima specifičan okus, kaže.

DIVILI JOJ SE ZBOG IZGLEDA 

Vijetnam je bio jedno posebno životno poglavlje, kaže Vanja, koje joj je otvorilo širi pogled na svijet Azije i bogatstvo kulture koju predstavlja. Svi su je dočekali raširenih ruku. Nikada se, iako je u Vijetnam otišla potpuno sama, nije osjetila baš samom, neprihvaćenom, ugroženom ni slično.

Naprotiv, gdje god je došla, kaže Vanja, zbog uvriježene “obrnute diskriminacije”, svi su je pozdravljali, divili joj se, kako u fizičkom smislu, tako i zbog svega što je kao pripadnica “bijele rase” tamo predstavljala.

– Nažalost, u Vijetnamu postoji obrnuta diskriminacija, pa su u poslovnim krugovima stranci, osobito bijelci, poželjniji nego domaći ljudi ili ljudi druge boje kože. Bijelci su tamo jako superiorni i koliko su oni nama egzotični, toliko smo i mi njima. Uvijek ističu taj fizički izgled i ljepotu koju vide. Osobno, muškarci, žene i djeca obasipali su me komplimentima na račun fizičkog izgleda, a osobito zbog pravilnog oblika mog nosa! 

Nikad u životu nisam dobila toliko komplimenata na račun mog nosa, koji je skroz običan prema europskim standardima, ali je Vijetnamcima bio pojam idealne ljepote, estetike savršenstva kojem teže. Pozdravljali su me na ulici, mahali bi mi, otvoreno mi prilazili i davali komplimente na račun izgleda.

U Vijetnamu bijelci imaju i prednost pri zapošljavanju, što me osobno žalosti jer su oni sami kvalitetni, sposobni, pametni i predivni ljudi koji još nisu upoznali sve svoje potencijale i pravu vrijednost – zaključuje Vanja.

Svima onima koji razmišljaju o Vijetnamu kao destinaciji za odmor ili novu poslovnu i životnu priliku, savjetuje da se okušaju i probaju. Zemlja je prekrasna i nudi nevjerojatnu ponudu poslova i turističke atrakcije, a jedini “minus” je administracija i puno papirologije, kaže Vanja, prečestih obnova poslovnih viza, obveznih izlazaka iz zemlje poznatih kao “visa run”, dugog čekanja na privremeno boravište, nepravilnosti u povratu poreza…

Lista “muka po papiru” je duga.

-Zahvaljujući administrativnim zavrzlamama, uživala sam u čarima Kambodže i Malezije, u koju sam se cak tri puta vraćala zbog njene ljepote i divnog spoja zapadnjačke, azijske i islamske kulture – priča Vanja.

Na upit prijatelja kako će, nakon Irske i Vijetnama, opet spakirati kovčege i put pod noge, na Maltu, Vanja jednostavno sliježe ramenima i kaže: to je njen stil života.

-Prijatelji me pitaju kako mogu stalno iznova pakirati kovčege i kretati ispočetka. Za mene, to je životni stil i normalna stvar. Dok ja učim, razvijam se i radim, životni put se otvara sam. Ja sam često ona osoba u sobi u kojoj najmanje znam od svih i uvijek sam u tim nekim situacijama u kojima moram razbiti svoju zonu komfora, kako bih mogla rasti i razvijati se nebrojenim smjerovima.

Danas nije vise važno naći i zadržati siguran posao, nego biti visoko zapošljiva osoba s dijapazonom znanja i vještina, da se u bilo kojem trenutku u životu možeš predomisliti i birati sam kako želiš živjeti. Dosad me taj pristup odveo preko pola svijeta. Priča tu ne prestaje; nova putovanja već su u planu – zagonetno zaključuje Vanja, kojoj želimo puno uspjeha, gdje god u ovom trenu bila.

(www.icv.hr, mlo, foto; ustupljene fotografije)