Virovitičanin fra Antonio Kirin (24) položio je svoje vječne zavjete, posljednji korak do svećeništva. Ovaj pristupačan, uvijek nasmiješen i drag mladić dolazi iz župe sv. Roka u Virovitici, koja će nakon pet godina, od fra Filipa Đurđevića, tako uskoro dobiti svog novog svećenika. Predstavljamo vam stoga Antonija Kirina, s kojim smo mailom „porazgovarali“ o pozivu, izazovima vjere, smislu i poslanju i koji je na naša pitanja odgovorio u svom poznatom, otvorenom stilu.

Za početak – tko je Antonio Kirin? Ovdje, u Virovitici, mnogi te poznaju, no kratko nam se predstavi i za druge čitatelje.

Pozdrav! Ime mi je Antonio Kirin i, za one koji me ne znaju, ja sam iz Virovitice. U tom gradu sam rođen, završio osnovnu i srednju školu te nakon završene gimnazije odlazim na sasvim drugi put, a to je put redovništva i svećeništva.

Možda kada čitate ovo očekujete nekakvu spektakularnu priču poput: „Bio sam na dnu života pa me Bog izdigao iz tame grijeha i sada u svetosti letim po samostanski prostorijama“. Ne, to ovdje nećete pročitati. Danas sam franjevac koji je dao Bogu svečane zavjete da ću živjeti u poslušnosti, bez vlasništva, i čistoći. Peta sam godina fakulteta i ako Bog da, za dvije godine bih trebao biti zaređen za svećenika.

Kako je bilo otkriti poziv za svećenika? Je li to bilo iznenada? Kako si znao da ćeš krenuti putem bogoslovije, a onda i svećeničke službe? Zašto baš franjevci?

Poziv za svećenika sam otkrio još u srednjoj školi. U drugom razredu srednje postajao sam sve nesretniji i mrzovoljniji. Inače su mi dani prolazili kroz smijeh, a onda odjednom sam postao nesretan. Nešto mi je falilo, ali što? Razmišljao sam: „Imam sve u životu, imam predivnu obitelj, nisam loš učenik, imam djevojku, puno dobrih i kvalitetnih prijatelja. Što će mi više od toga, a opet sam neispunjen i nekako nezadovoljan?“.

Tako sam počeo samoinicijativno odlaziti na svete mise petkom da zahvalim Bogu na školskom tjednu koji je prošao. I tu se počeo rađati Božji poziv. Otkrio sam da sam sretniji, zadovoljniji i smireniji. U to vrijeme sam krenuo i na Framu. Meni se na te susrete nije išlo, ali, eto, prijateljica me je nagovarala i nagovarala, pa sam ipak popustio i otišao. Naravno da nisam požalio, ipak sam tu oblikovao svoj poziv. Ozbiljnije sam shvatio i počeo više prakticirati misu, ispovijed i molitvu. Gledao sam franjevce koji su u to vrijeme bili na službi u samostanu i divio se njihovom bratskom životu, dnevnom redu, pristupu ljudima. Tada je počela dolaziti misao: „Zašto ne odeš za svećenika?“.

Zbilja sam se trudio ne misliti o tome, ali misao je bila napadna, budio sam se i išao spavati s tom mišlju. U školi bih u mislima odlutao i razmišljao o tome. Stavio bih slušalice u uši i pustio pjesmu, samo kako ne bih na to mislio. Naravno, nije pomoglo. Tada sam rekao: „Dobro, Bože, što želiš od mene? Hoćeš li da odem u samostan? Dobro, idem!“ U tom trenutku me je zahvatio neopisivi mir.

Nisam si htio priznati da bi me takav način života mogao oduševiti, bilo me je strah kako ću bez djevojaka, buduće obitelji i u tom pobožnom okruženju. No, bio sam presretan. Kako ne bih, pa našao sam si cilj u životu! Htio sam to svima ispričati, ali sam se zaustavio i shvatio da sam tek drugi razred, jer do samostana imam još barem dvije godine. Za to smo znali samo dva franjevca i ja. Nisam htio da počnu kružiti svakakve priče i onda na kraju da ne odem u samostan.

Počeo sam pričati o svom putu tek onda kada sam prvo rekao roditeljima. To je bilo u travnju ili svibnju, prije nego ću otići u samostan. Tako sam si rekao: ako je to pravi poziv, onda ću se strpjeti i pričekati. Kada me je fratar kome sam to rekao pitao hoću li u franjevce ili nešto drugo, rekao sam – franjevci. Iskreno, nisam znao da išta drugo postoji. I nisam se prevario. Kroz te dvije godine prolazio sam svašta. Učio sam na svojim greškama, od roditelja, franjevaca, framaša, vjernika koji su dolazili u crkvu.

Jako puno sam naučio od svog profesora iz vjeronauka koji je vodio vjeronaučnu skupinu na koju sam išao sve četiri godine, zatim, od svojih prijatelja iz razreda od kojih bi svatko mogao naučiti što znači radost i požrtvovnost, prijatelja iz ulice, a pogotovo od moje susjede Ane koju znam od malih nogu. Svima njima od srca veliko hvala.

Što voliš u okviru svog zvanja? Gdje se vidiš kao svećenik? Što su bile najveće prepreke koje si morao proći? Jesi li se lomio u doba formacije i oko čega?

U okviru svoga zvanja najviše volim bratstvo. Bog je kao i prije, tako i za vrijeme samostana stavio u moj život predivne ljude. Nas je u generaciji deset iz raznih dijelova Hrvatske, s kojima sam prošao od prepirki, smijeha, pomaganja do toga da ih danas smatram dijelom svoje obitelji. Volio bih raditi sa svim uzrastima, pastoralno djelovati i sve što ide uz tu službu.

Malo me strah propovijedanja, ali mislim da ću se i tu snaći. Volim čitati, ali da bih se bavio nekakvom velikom znanošću, to nikako ne bih. Naravno, ne bih volio živjeti sam, nego u bratstvu. U našu dragu Viroviticu vjerojatno neću moći biti namješten, jer je takva praksa Provincije. Ne mogu birati u koje mjesto i na koju službu će me provincijal postaviti, samo se nadam da ću je obavljati savjesno i što bolje budem mogao.

Vidiš li se u radu s mladima? Potekao si, poput mnogih, iz Frame.

Da, volio bih raditi s mladima, a naročito s Framom. Za one koji ne znaju što je Frama ili Franjevačka mladež, to je zajednica mladih koji su okupljeni oko Isusa Krista i po uzoru na sv. Franju obećaju da će se „odazvati na svaki poziv dobra“. Frama kao takva djeluje diljem svijeta, Hrvatske pa tako i u našem samostanu sv. Roka u Virovitici.

U Frami su najčešće srednjoškolci i studenti, koji se ovdje pripremaju za ono što ih tek čeka u životu, bilo za svećenički bilo obiteljski život. Dosta mladih je izgubljeno, traže sreću na krivim mjestima, odbačeni su. Htio bih ljudima pomoći da pronađu svoj životni put, pomoći im koliko je u mojoj moći, makar ih samo saslušati. Najviše od svega želim da upoznaju onu ljubav, razumijevanje, podršku koju sam i ja osjetio uz pomoć framaša i duhovnih asistenata te da nađu cilj u životu.

Što je važno za svećenički poziv danas? Što misliš, koje su odlike „pravog svećenika“?

Mislim da je za svećenički poziv bitno da se radi o istinski radosnoj i nasmijanoj osobi koja zna preuzeti odgovornost i žrtvu u životu. Nema ljepše vidjeti nego nasmijanog čovjeka, katolika. Naša vjera u Isusa Krista je radost. Bog od nas hoće da budemo radosni u životu. Nije to lako, ne postoji čovjek bez problema. Treba u svemu tome vidjeti da je to dio Božjega plana za nas i da to pokušamo prihvatiti. Uzalud velike škole, ako ne znaš prići najmanjem čovjeku!

Kako se koronakriza odrazila na vas – morali ste promijeniti mjesto za život, studiranje, otići u druge župe, dok se Kaptol ne vrati u svoje novo-staro izdanje? Gdje si danas?

Korona razdoblje se nije nešto previše odrazilo na nas, osim što smo mi fratri bili više zajedno. Žao mi je, doduše, onog vremena kada nismo imali mise s narodom te ljudi koji nisu mogli doći u crkvu za Veliki tjedan i Uskrs. No, na nas nije toliko korona utjecala koliko potres koji se dogodio u Zagrebu. Morali smo se preseliti u Samobor, u Kuću susreta Tabor, gdje smo živjeli skoro do kraja ljeta. Tamo smo normalno nastavili obdržavati dnevni red i sreća u nesreći što je bio prvi val korone, pa su predavanja bila preko interneta.

Nismo smjeli puno izlaziti van, jer da netko donese koronu, vjerojatno bi je svi dobili, s obzirom da smo posvuda zajedno. Tako smo imali još više vremena boraviti jedni s drugima, što je, vjerujem, pozitivno iskustvo svakome bratu. Kada pitate moju braću bogoslove, vjerujem da će vam svi reći da im fali samostan na Kaptolu, jer ipak smo svi tu bili doma. Pred kraj ljeta smo se razišli: nas devetorica sa svečanim zavjetima smo preseljeni u hercegovački samostan u Dubravu, dok su ostala braća bogoslovi nastanili kapucinski samostan, isto u Dubravi. Samo smo deset minuta pješice udaljeni jedni od drugih, tako da se međusobno viđamo.

Imaš li hobi, koji su Ti planovi za budućnost?

Ako je fotografiranje i izrađivanje albuma hobi, da, onda imam hobi. Volim slikati sva putovanja, sretne i smiješne situacije i onda to pretvoriti u fizički album sa slikama. Uvijek je lijepo kada sjednemo i otvorimo album i prisjećamo se trenutaka koje smo proveli u početnim dijelovima naše formacije. Tako da sam sada odabrao slike za sljedeći album samo ih još moram izraditi.

„OBITELJ MI JE NAJVEĆA PODRŠKA“
Od roditelja sam najviše naučio o životu

Od početka svoje odluke da odeš u svećenike kao sin virovitičkog gradonačelnika bio si pod svojevrsnim povećalom. Kako su roditelji reagirali na Tvoju odluku i jesi li osjećao neki dodatni pritisak ili očekivanja od strane drugih, za vrijeme svog školovanja i duhovne formacije?

Da, pod nekakvim povećalom sam ipak bio. To vam je ono: ako napraviš neku glupost, neće se toliko odraziti na mene, koliko na moje roditelje. Stoga sam oko toga morao paziti. Kao što sam prije naveo, imao sam jako dobre i iskrene prijatelje te s te strane nisam osjećao nikakav pritisak. Moji roditelji su prihvatili i podržali moju odluku od samog početka i na tome sam im zahvalan. Od njih sam naučio najviše o životu. Naučili su me kako treba biti odgovoran u životu, kako se treba žrtvovati za ono što voliš.

Mediji pišu puno neistina o mom ocu i naravno da mi nije svejedno to slušati i gledati. Moj otac je čovjek koji radi od „jutra do sutra“ i uz gomilu posla uvijek nađe vrijeme za obitelj. U njegovom osmjehu i očima se može vidjeti djetinja neiskvarenost koju bih volio imati. Moja majka uvijek ima vremena za sve. Od nje će te rijetko čuti da nešto ne može ili da joj je nešto teško. Tako da, ako me pitate jesu li oni ponosni na mene, znam da jesu. Definitivno sam još ponosniji na njih i da sam mogao birati roditelje, nikada ne bih mogao izabrati bolje.

PORUKA NADE
Bog nikada od nas ne diže ruke, ni u najtežim trenutcima

Koja je Tvoja poruka vjernicima – na temelju svoje vjere, poziva, svoje slike o Bogu?
Vama, dragi Virovitičani, želim puno sreće u životu, da uvijek budete nasmijani i kada vas ‘taru’ nevolje. Znam da je teško u današnjim vremenima i vjerujem da uz Božju pomoć i uz pomoć drugih možete sve to prebroditi. Vremena će biti teža, ali Bog nikada nije ostavio nikoga od vas. Nema te gluposti ili grijeha u životu od kojeg bi Bog „digao ruke“ od vas. Za kraj, dolazi mi rečenica od jednog mog prijatelja koji je reagirao na nepravdu. Otprilike je rekao: „Volio bih uzeti njihove probleme, da mene muče, jer ja sam mlad i lakše ću se nositi s njima“. Možda ne možemo rješavati tuđe probleme, no možemo pomoći ljudima da oni lakše riješe svoje. Hvala svima koji molite za mene. I dalje se preporučam u vaše molitve, a ja ću moliti za vas. Živjeli!

(www.icv.hr, mlo; foto: privatni arhiv A. Kirin)