Proteklog tjedna u Gradskoj knjižnici i čitaonici Virovitica održana je tribina o udomiteljstvu u organizaciji inicijative “40 dana za život” i “Hrvatska za život”, a tom prilikom svoja iskustva o udomljavanju s publikom je podijelila Virovitičanka Ljerka Lančić. Naime, ona i njen suprug Slavko udomitelji su gotovo 18 godina, a, kako je otkrila, sve je započelo kada su njihovi sinovi, Josip i Alen, krenuli na fakultet.

– O udomiteljstvu smo suprug i ja počeli razmišljati 2004. godine kada su naši sinovi krenuli na fakultet i kada smo se pitali: “Što ćemo sada sami?”. Nije odluka došla preko noći, već smo o tome razmišljali godinu dana prije nego smo se odlučili krenuti tim putem. Dodatna motivacija bila je i moja životna situacija budući da smo sestra i ja odrasle bez oca, bez majke smo ostale kada sam imala 16 godina, dakle u najgorim godinama, kada nam je i jednoj i drugoj trebala određena sigurnost. Upravo je taj razlog bio daljnji poticaj i želja da nekom djetetu pružim tu sigurnost, razumijevanje i ljubav – započinje Ljerka svoju priču i govori o problemima s kojima se susretala.

– Moram napomenuti kako ljudi često miješaju pojam udomiteljstva i skrbništva što nije isto. Biološki roditelji djece i dalje su njihovi skrbnici, samim time ne možemo potpisati određene suglasnosti, poput suglasnosti o ostanku djeteta u bolnici bez njihovog pristanka, no oni često ne žele surađivati jer nas smatraju neprijateljima koji im žele oduzeti djecu. Tada se moramo obraćati Hrvatskom zavodu za socijalni rad kako bi od njega dobili pomoć i koliko god da nas isti pripreme, nikad ne možeš biti u potpunosti spreman na sve što ćeš doživjeti – priča Ljerka i nastavlja.

– Djeca nam znaju doći istraumatizirana, s teškoćama i poremećajima za koje nismo znali niti mi niti djelatnici Zavoda, već smo to saznali u hodu, a problem je upravo nebriga roditelja o djeci. Također, problem je i prilagodba koja zna potrajati dosta vremena. Dijete dođe iz jednog okruženja u drugo, smatraju nas strancima, što im u tom trenutku i jesmo, a znalo je biti i suza, pogotovo kada su djeca manja i kada im je teže shvatiti zašto su odvojena od roditelja. Naravno, njihovi kontakti tu ne prestaju, djeca i dalje posjećuju svoje roditelje, provedu dan s njima, vikend ili se zapute na praznike, ovisno o odluci suda, i taman kada se malo “primire” i naviknu na nas, dođe trenutak kada se opet jedva odvoje od svojih roditelja – kaže Ljerka.

Iako zna biti problema, Ljerka kaže da ima puno više lijepih trenutaka. S djecom koju je udomila i nakon njihovog napuštanja obitelji ostaje u kontaktu i dobrim odnosima jer, kako tvrdi, ipak su međusobno povezani i ostali su dio njihovog života.

– Bilo je trenutaka kada su se djeca vratila svojim biološkim obiteljima, a iako znaš da je cijeli taj postupak privremen, ipak nam bude teško. Sa svima se i dalje čujemo. Pozivaju nas kada se udaju ili žene, čestitaju rođendane, blagdane, ili jednostavno nazovu da pitaju kako smo. Također, znaju s nama podijeliti sve lijepe i manje lijepe trenutke, no to nam samo pokazuje da smo im uspjeli pružiti sve ono što smo željeli i to nas najviše ispunjava. I dalje smo ostali dio njihovih života, također i oni nama, i sve ih nosimo u mislima i srcima. To je onaj najljepši dio udomiteljstva.

Majka dva sina, baka jednog mališana i udomiteljica (trenutno) petero djece, od kojih su dvoje u njezinoj obitelji 12, a drugih dvoje 10 godina, kaže kako sebe ne smatra herojem.

– Nisam heroj, već žena koja se trudi pružiti djeci ono što trebaju imati. Potrebno je s njima puno razgovarati, pružiti im pomoć te ih savjetovati u nekim prijelomnim trenucima njihovih života, odnosno sve ono što nisu imali u svojim biološkim obiteljima. Iako ima nedaća, udomiteljstvo treba doživjeti, jer time se stvara veza koja je neraskidiva za cijeli život – zaključila je Ljerka.

(www.icv.hr, mra, foto: M. Rajnović)