Zdenko Nađ (26) iz Donje Pištane kraj Orahovice po struci je farmaceutski tehničar, a inače i sjajan nogometni vratar, ali unatoč sigurnom poslu život, ili bolje rečeno san, odveo ga je na sasvim drugu stranu. Zdenko je odlučio voziti ležeći bicikl i prije godinu dana okušao se na onom s dva kotača i započeo svoju put od Donje Pištane do Amsterdama, a nedavno se vratio iz ”obećane zemlje”, iz Amerike gdje je postao prvi Hrvat na ležećem biciklu koji je spojio dvije američke obale, vozeći od San Francisca do New Yorka. Ovoga puta riječ je bila o ležećem biciklu na tri kotača.

-Nakon što sam se vratio s prvog većeg putovanja s ležećim biciklom iz Amsterdama, osjećao sam da neće proći puno vremena prije nego se vratim ponovno na cestu. Vrlo brzo krenuo sam u izradu novog projekta, za koji sam ovoga puta odlučio potražiti potencijalne sponzore. Među njima mi je najveći problem bio kvalitetan osnovni alat potreban za sljedeću avanturu – bicikl. Ležeći bicikl je doista dobar, a dodatni kotač pruža tu dodatnu sigurnost što mi je za odvoziti dvije destinacije koje sam ponudio sponzoru bilo zbilja potrebno. Dvoumio sam se naime, između spajanja dvije obale Sjedinjenih Američkih Država i odlaska u smjeru Indije. S obzirom na to da mi je djevojka s kojom sam bio dugi niz godina u vezi, prošle godine posjetila Sjedinjene Američke Države postojala je kombinacija da zajedno odemo u smjeru zapada što je na kraju, uz dobivanje turističke vize presudilo u korist leta preko Atlantskog oceana. Motiv mi je bio izrazito snažan, želio sam svojom vožnjom osim spajanja San Francisca i New Yorka razbiti određene predrasude prema, ne samo Americi, nego i svijetu – priča Zdenko te opisuje početak putovanja.

-Amerika je u početku po meni više bila jedinstvena mogućnost, možda mi je ruta koju sam odvozio nekoliko puta dolazila u misli. Dok sam pravio plan i naposljetku sve to realizirao okrećući pedale, te upoznavajući ponajviše samoga sebe na tom putu, dolazak do druge strane obale, do New York City-ja postao je san. Istinsko iskustvo ovog putovanja dobio sam upravo na putu do tog cilja. Znao sam svoj cilj i to me je tjeralo da svakog dana iznova nastavim – nastavlja Zdenko te u mislima ponovno kreće ”voziti” kroz Ameriku.

-Veliki sam ljubitelj prirode, a pedalirati kroz pustinjske krajeve ili biti okružen planinskim masivima Siera Nevade ili Rocky Mountainsa, unatoč teškim okolnostima za vožnju u ležećem položaju, u meni su izazivali valove pozitivnog osjećaja koji su mi pomogli pretrpjeti ne bi li prešao jedan od dvadesetak prijevoja u saveznim državama Nevada, Utah i Colorado da bih stigao na obalu Atlantskog oceana. Bili su to krajevi koje u snovima nisam mogao zamisliti. Crvena boja kanjona, nepregledne površine šuma ili pjesma vjetra kroz pustinje Sjedinjenih Američkih Država. Samo na tren biti tamo ispunjajući je osjećaj. Okružiti se takvom tišinom, znači čuti glas vlastitih misli. U početku je bilo teško, sreća me već prvi dan pomazila, kada sam završio na zbilja prometnoj cesti. Pomislio sam da ako tako bude češće tijekom ovog putovanja, definitivno neću daleko dogurati. Da čuda postoje uvjerio me momak imena Chris koji me spazio te zastao da bi tricikl i mene sklonio s puta, na kojoj me automobili i još gore, kamioni nisu uopće mogli, radi prepreka na sredini ceste, zaobići. Bilo je to izrazito stresnih pola sata, u kojima sam izgubio vodu i mobitel, koji sam uz pomoć Chrisa kasnije pronašao – priča Zdenko.

-Taj dan završio sam kampirajući u vinogradu koji održavaju meksički radnici. Sutradan sam imao još veću nezgodu, gdje sam desnim prednjim kotačem zahvatio vrlo visoku bankinu i skoro završio putovanje s lomom potkoljenice noge. Sekunde su me dijelile od nesreće, a sve je završilo s uspomenom u obliku ožiljka na oba koljena. Poslije toga niti jedan veći problem na putu nisam imao – nastavlja Zdenko koji je posebno oduševljen ljudima koje je sretao putem, a jednu je stvar posebno istaknuo.

– Upravo su ljudi koje sam imao prilike upoznati , od mene danas napravili, nadam se boljeg čovjeka nego što sam bio. Predrasude da su glupi, što god to značilo, subjektivno ne drže vodu. Da ih pretjerano zanima nešto više od njihove ogromne države pa na karti svijeta ne znaju pokazati Hrvatsku ili neku veću Europsku zemlju, to je već moguće. Hrvatsku je tijekom mog posjeta izrazito promoviralo svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji, a kao najposjećeniju destinaciju svakako se izdvaja Dubrovnik. Za Slavoniju nažalost, nikada nisu niti čuli – kaže Zdenko koji je ukupno 78 dana pedalirao u preko 5000 km, uz dvadesetak dana odmora.

-Za spavanje sam se snalazio, 45 dana sam kampirao na raznim mjestima, takozvani divlji kamp, dakle šume, igrališta, livade, dvorišta crkve, a ostalih 23 noći bi me netko ugostio. Dnevno sam se u prosjeku vozio 80 kilometara. Najmanje u danu 15, najviše 150. Da bih fizički opstao na ovom putovanju, na meniju mi je glavna namirnica bila svemogući kikiriki maslac. Jeo sam ga u gotovo svim kombinacijama i samo njega sam pojeo između 6 i 8 kilograma. Naučio sam uz tuš i krevet cijeniti topli obrok više nego ikada, pa da bih se ponovno osjećao kao čovjek nisam se libio zastati u bilo kakav restoran uz put koji bi mi se uklopio u budžet. U bisagama je neprestano bio barem jedan paket kruha, orašastih plodova, tjestenine, umaka od rajčice, riže, tune ili graha.

Nisam bio u situaciji da ostanem bez hrane, iako sam nekoliko dana uzastopce jeo jedno te isto što je bilo dosadno. Svježe meso ili voće, često je bilo nedostupno, pa kad bih imao nešto od tih namirnica na tanjuru to je značilo malu gozbu. Na kraju puta tjelesna kilaža smanjila mi se za 8 kilograma – zaključuje Zdenko koji je kroz ovaj put pokrenuo i humanitarni projekt ”Tri kotača sreće” uz pomoć Hrvatskih zajednica u sjevernoj Americi, kojim je prikupio preko 40 tisuća kuna, kojim je ponajviše pomogao Klubu HEO, prvoj hrvatskoj udruzi roditelja djece oboljelih od maligne bolesti, nogometnom klubu Mladost iz Čačinaca te osnovnoj školi Ivane Brlić Mažuranić iz Orahovice. Veličanstvena gesta ovog osebujnog mladića, kojem se granica doista ne vidi. (www.icv.hr, vg)