Danas, u moru različitih boja, dužina kose i frizura teško je zamisliti da su se nekada naše bake i prabake doslovno morale “češljati” samo na tri načina i to one koje bi danas mlada djevojka ili žena rijetko kada nosila.
Djevojčice su do svojih mladenačkih dana nosile pletenice, mlade djevojke ili dekle nosile su tzv “kolombar”, odnosno pletenice ispletene i omotane u punđu ukrašenu raznim ukrasima, a starije, udane žene nosile su zafrčke i kolombar.
Govori nam to Vera Marčeta iz Špišić Bukovice, žena zlatnih ruku, koja već dugi niz godina njeguje tradiciju i folklorašima radi tradicionalne frizure bez kojih je svaki nastup nezamisliv. Njezine ruke dosad su isplele stotine frizura za Vinkovačke jeseni, Đakovačke vezove, Međunarodnu smotru folklora u Zagrebu. Starinske frizure modeli su prošetali i u Lisinskom, HNK, ali i na natjecanjima, među kojima je posljednje ono za Najuzorniju seosku ženu.
– Folklorne frizure sam počela raditi prije 30 godina, budući da sam i po struci frizerka. Kako smo djeca i ja priključili folklornom društvu u Bukovici, naša učiteljica Gabrijela Arapinac, koja je i bila i voditeljica društva, zadužila nas je za ‘estetski izgled plesača’. Počela sam sređivati nošnje i raditi folklorašima frizure, pa sam krenula u njihovo proučavanje.
– Mogu reći da je teško je naći pravu, izvornu frizuru. Nema ni puno starih fotografija koje bi nam pomogle. Snalazimo se predajom – kaže nam V. Marčeta.
Govoreći o frizurama iz našega, Podravine i zapadne Slavonije, kaže kako su neke identične, ali da ih ponekad odaju detalji.
– U Društvu, ovdje u Bukovici uspjeli smo doći do izvorne frizure kako bi vidjeli kako su se nekad žene češljale. Kod ‘bukovačke frizure’ kosa se ne dijeli po pola, već se plete u krug. Kod ‘bušetinske’ se dijeli. Razlika je i u takozvanim zavrčkima ili ‘frki’, kako mi ovdje kažemo. To je prednji dio kose koji se ili samo frkao ili frkao ‘kao u kobasicu’ ili se zafrkalo ‘na rede’, kao što je slučaj kod bušetinske frizure. Ujedno, znak po kojem su se žene prepoznavale bila je i punđa – govori nam ova iskusna frizerka, danas u mirovini.
Frizura je bila i način na koje su žele točno mogle odrediti otkud koja dolazi.
– Točno su znale o kojem je selu riječ. Isto tako, raspoznavale su se po rubačama ili suknjama. Tako su se recimo Bukovčanke prepoznavale po frkima i po sitno našnitanoj suknji – objašnjava nam naša sugovornica.
Mlade snahe odnosno udate žene su se češljale na tzv. zafrčke ili ‘kobasicu’, zavisi od sela do sela. Neke su imale samo ispletene pletenice, omotane oko glave ili omotane u ‘punđu’. Preko toga bila bi stavljena poculica.
KOSA NAMAZANA MAŠĆU
– Kod svih frizura važno je da je kosa napeto počešljana i namazana s mašćom ili regeneratorom danas, kako bi se mogla što bolje zategnuti. Svaka vlas mora biti na svom mjestu, nema ‘mlade’ kose koja strši. Frizura treba što duže trajati.
Uz iskustvo, ulagala je i u znanje tijekom godina.
– Godine 2007. sam sudjelovala na natjecanju u Vinkovcima. Nakon seminara, uslijedilo je natjecanje na kojem sam se predstavila s dvije frizure. Jedna je bila starinska, tradicionalno djevojačko češljanje iz Andrijaševaca i jedna moderna. Frizuru sam pravila s 30 pramenova kose s jedne strane, a i isto toliko moralo je biti s druge strane. Zatim su se svi pramenovi šivali iglom. Na tom natjecanju sam osvojila drugo mjesto i jedina sam u zadano vrijeme napravila cijelu frizuru– kaže nam sugovornica.
Za klasičnu starinsku frizuru ne treba puno, poručuje Vera Marčeta. Nije ni teško ni komplicirano.
– Naše frizure su zapravo jednostavne, što možemo i vidjeti po folklornim društvima i njihovim frizurama. Tako da, tko god ima volje i želje, može naučiti raditi svašta, samo treba vremena i truda – kaže nam ova umirovljena frizerka čije su ruke i dalje jako zaposlene.
Radi frizure za folklorna društva, a među posljednjima je i bušetinska, koju je radila našoj kandidatkinji Ivoni za Izbor za najuzorniju hrvatsku seosku ženu.
Ostat će i dalje velik zaljubljenik u folklor i tradiciju, poručuje naša sugovornica, a drago joj je što tu ljubav može prenijeti na mlađe naraštaje.
– Moje srce je veliko kao kuća jer sam zahvaljujući tradiciji puno putovala, radila naše starinske frizure, snimili smo naše izvorne bukovačke pjesme… Iznimno mi je drago što je zbog moje ljubavi prema običajima ostao trag za nove generacije – za kraj nam kaže V. Marčetić.
(www.icv.hr, ib)
