Mnogi naši Virovitičani ostavili su svojim dugogodišnjim aktivnim radom i zalaganjem neizbrisiv trag u povijesti našega grada, pa i šire. Kada govorimo o njima, onda nikako ne smijemo zaboraviti prosvjetne i pedagoške djelatnike koji su odgojili mnoge generacije sada vrlo uspješnih ljudi u svim segmentima.
Jedan od njih je i umirovljeni prosvjetni djelatnik i dugogodišnji sportaš i sportski trener Mirko Premrl (83) iz Virovitice koji iza sebe ima četiri desetljeća radnog i skoro sedam desetljeća sportskog staža.
Svi koji ga znaju mogu potvrditi da nikada nije mirovao, uvijek je bio aktivan u prenošenju znanja i iskustva na mlađe generacije, bilo kroz nastavni ili izvanvannastavni program, bilo kroz sportske sadržaje.
Susreli smo se u njemu omiljenom kafiću u Virovitici, gdje se rado uz kavicu druži sa svojim prijateljima i prisjeća lijepih vremena.
– Nekada nisam imao vremena za razgovor, a sada pak nemam zdravlja za aktivnosti. No, no što je tu je, ne mogu biti nezadovoljan. Po prirodi sam borac, a od 2017. godine uspješno se borim sa svojom bolešću – kaže nam na samom početku.
Razgovaramo o njegovoj karijeri, od dana kada je nakon završene pedagoške akademije u Pakracu svoje znanje počeo prenositi na školarce u Gradini i Špišić Bukovici.
– To je bilo početkom 60-ih godina, a s obzirom da sam htio svoje znanje dodatno proširiti, završio sam i višu defektološku školu u Beogradu, tako da sam se 1969. godine zaposlio u tadašnjem Đačkom domu u Virovitici, a poslije i u školi za učenike s teškoćama u razvoju, gdje sam od 1982. do 1990. obnašao i dužnost ravnatelja.
JEDAN ČOVJEK, A SPORTOVA MNOGO
Nakon toga sam prešao u Osnovnu školu IBM u Virovitici gdje sam kao nastavnik korektivne gimnastike i tjelesnog odgoja dočekao i mirovinu. U svom radnom vijeku bio sam i defektolog i nastavnik tjelesnog, pa čak i nastavnik glazbenog odgoja jer sam završio i Glazbenu školu u Virovitici. S obzirom da mi je posao bio usko vezan uz sport koji je bio i ostao moja najveća ljubav, veliki dio svog života proveo sam upravo na sportskim terenima – prisjetio se naš sugovornik.
U svojim pedesetima započeo je kao rukometaš, poslije i nogometaš, stolnotenisač i tenisač, plivač, šahist, skijaš, pa i starter na automobilskim utrkama. U većini navedenih sportova bio je i trener i sportski pedagog.
– Ono što je svima nama starijima ostalo u neizbrisivom sjećanju je Svjetsko prvenstvo u rukometu koje se 1957. godine održavalo paralelno u Virovitici i Beogradu. To je bio uistinu veliki događaj za ovako malu sredinu, posebice za ljubitelje rukometa, a ja sam svoj sportski život započeo upravo kao mladi rukometaš tadašnjeg Drvodjelca. Ubrzo potom počela je moja najduža sportska epizoda zvana nogomet. Počeo sam kao igrač u NK Borac u Virovitici, a nastavio kao trener brojnih nogometnih klubova, tako da sam dužnost trenera obnašao punih 58 godina. Priča je počela u NK Špišić Bukovica, a nastavila se u NK Gradina, NK Vukosavljevica, TVIN-u Virovitica, NK Pitomača, NK Bušetina i NK Sokol Milanovac, gdje sam bio trener do 2020. godine – priča nam ovaj aktivni sportaš u mirovini.
Posebno je, kaže, volio stolni tenis.
– Dugo godina bio sam vrlo uspješan i kao igrač i kao trener, a kasnije sam prešao i na tenis koji sam igrao dok god su me noge služile. Riječ je o izuzetno zahtjevnom sportu koji iziskuje dobro zdravlje i odličnu kondiciju – iz iskustva kaže M. Premrl, prisjećajući se kako sportaše nikada nije omelo ni loše vrijeme ni nepovoljni uvjeti.
– Tih davnih godina nije bilo puno sportskih dvorana, a sportom se valjalo baviti i u zimi, pa sam krenuo i sa skijanjem. Tu počinje poglavlje još jedne priče koje se rado sjećam, a to je izgradnja skijaške staze u Rezovačkim Krčevinama – prisjetio se ovaj nekadašnji skijaš i skijaški trener, kojeg smo osamdesetih i devedesetih često viđali u bijeloj skijaškoj opremi kako s puno mlađim kolegama uspješno klizi obroncima naše Bilogore.
Priča nam o skijalištu u ovom dijelu Slavonije.
– Nas nekoliko skijaša došlo je na ideju da kod nas napravimo nešto poput skijaškog centra. Zasukali smo rukave, odgrnuli snijeg i napravili lijepi teren na padini u Rezovačkim Krčevinama. Bila je tu i vučnica, prateći objekti, sva potrebna infrastruktura, ali što je najvažnije, bilo je i snijega. Sjećam se da se tada u Krčevinama okupljao veliki broj malih i velikih skijaša i sanjkaša.
Da ima snijega duže, trajalo bi to i danas. No, klimatske promjene učinile su svoje i skijalište u Rezovačkim Krčevinama u kojima bi se cijele zime djeca i odrasli mogli skijati i sanjkati sad je samo san – sa sjetom priča.
Ljubitelji zimskih sportova kolektivno su odlazili na skijališta u viša područja Hrvatske, ali i druge zemalje, a uspomene na svako to iskustvo naš sugovornik rado čuva.
POMAGAO VATROGASCIMA U KONDICIJI
Svoj obol dao je i u vatrogasnim natjecanjima kao kondicijski trener najuspješnijih hrvatskih vatrogasnih natjecatelja, ekipe DVD Turnašica, popularnih „Bisera”.
– S obzirom da je za vatrogasne vježbe bila potrebna dobra kondicija i fizička spremnost, društvu je bio potreban i kondicijski trener. To je za mene bilo novo, lijepo iskustvo, upoznao sam nove ljude i saznao više o vatrogasnim vještinama. I sami znamo da su “Biseri” tri puta bili najbolji na međunarodnim vatrogasnim olimpijadama, mnogim prvenstvima i na natjecanjima, a s ponosom i zadovoljstvom mogu reći da je dio tog zlata i moja zasluga – rekao nam M. Premrl, čija je aktivna sportska priča završila 2020. godine u NK Sokol Milanovac.
– Kao što se rado sjećam svog prvog sportskog iskustva, tako se rado sjećam i posljednjeg, tim više što volim nogomet i u milanovačkom klubu sam ga kao trener uistinu mogao živjeti i uživati u njemu. Ne znam je li mi je to najdraži nogometni klub u kojem sam proveo dio svog života, ali siguran sam da je onaj kojim sam zaokružio svoj dugogodišnji aktivni sportski život – zaključuje Mirko Premrl, koji je danas u drugoj ulozi – pritisnut godinama i narušenim zdravljem sport sada prati kao gledatelj i navijač.
Kaže da nema određenog favorita – favorit mu je svatko tko daje sve od sebe na sportskom terenu.
– Važno je biti borac u sportu, ali i u životu. I sam sam takav, a ta mi osobina danas pomaže da se nosim s teškom bolešću i da se usprkos tegobama koje redovito osjećam nalazim sa svojim prijateljima. Iako nas je sve manje, razmišljamo koliko je život lijep i dragocjen i koliko u njemu još treba uživati – poručuje Mirko Premrl.
(www.icv.hr, bs)
