-Moje zanimanje nije samo karijera, to je moj životni poziv, moja strast. Od djetinjstva sam voljela tu ulogu. Da se opet rodim, izabrala bih rad s djecom – s ovim riječima započinje priča o dugogodišnjoj karijeri virovitičke umirovljene nastavnice Ružice Pocrnić, koja je svoj posao obavljala s predanošću i strašću.

Ispratila je 10-ak generacija, predajući hrvatski jezik od petog do osmog razreda u Osnovnoj školi August Cesarec Špišić Bukovica, omiljena i kao razrednica. Ističe kako je svjedočila mnogim divnim trenucima, od iznenađenja za rođendane do dubokih razgovora s učenicima, kada bi joj se mnogi povjerili i više nego drugima.

– Radost mi je bila svjedočiti prvim ljubavima svojih učenika i njihovoj iskrenosti. Petaši su te emocije ozbiljno shvaćali i povjeravali mi se. Svaki njihov uspjeh donosio mi je radost, kao da su moja vlastita djeca. Bilo je divno promatrati njihov rast, kako fizički tako i emocionalno te biti dio njihovih životnih putovanja – ističe naša sugovornica.

PRONAĆI SVRHU, NE USPJEH

Svojim učenicima uvijek je nastojala prenijeti jedan od ključnih principa – važnost ljudskih vrijednosti. Osobito je isticala da nije važno koje škole završe, već da odrastajući pronađu sebe i budu pošteni i iskreni ljudi.

– Ključno je biti čovjek i pronaći svoje mjesto u svijetu. Često bih im rekla: ‘Što mislite, je li jedna vijećnica sretnija od jedne frizerke? Obje pronađu svoju svrhu u poslu.’ Nastojala sam prenijeti te vrijednosti svojim učenicima i uvijek sam se trudila ispraviti nepravdu kad bih je primijetila. Moja je želja bila ispraviti nepravde i stvoriti jedinstvenu cjelinu bez obzira na imovinski status učenika, ističući važnost poštenja i iskrenosti u razvoju kao osobe – kaže.

Jedan od najvećih izazova tijekom rada bila joj je prilagodba stalnim reformama obrazovnog sustava. Učila je prihvatiti pozitivne promjene, ali je isto tako znala kritički promatrati novitete i prilagoditi ih svojim potrebama i iskustvu. Također, promjene u obrazovnom sustavu bile su značajne. Primijetila je da se s vremenom gubi sredina – više nije bilo učenika s prosječnim rezultatima, već su bili ili izvrsni ili loši. To je imalo veliki utjecaj na nastavu i odnos s učenicima.

No, ipak se više s radošću sjeća lijepih i smiješnih trenutaka.

– Sjećam se kada sam pala sa stolice pred razredom, a oni su me gledali dok sam ustajala i smijala se. Jedna djevojčica mi je tada rekla: “Znate kako je to izgledalo: Ima vas, nema vas, a niste tako opširni.” – kroz smijeh nam je ispričala R. Pocrnić te nastavila: – Bilo je još takvih trenutaka, pa i kada sam pala na hodniku pred svima. No, kada padneš pred djecom, uvijek se moraš nasmijati – prisjeća se nastavnica te kaže kako će joj takve stvari zauvijek ostati u sjećanju.

S UČENICIMA IZGRADITI POZITIVAN ODNOS

Ova legendarna nastavnica u mirovini je gotovo pet godina i iako joj posao ponekad nedostaje, uživa u slobodnom vremenu.

– Uživam u brojnim aktivnostima koje su mi postale dragocjene. Čitam knjige, putujem, prisustvujem kazališnim predstavama i pratim događaje u knjižnici. Također, aktivno sudjelujem u radu Udruge “Živi život” te pratim razna kulturna događanja. Imam i mali vrt kojeg njegujem, a također volim šetati, a kad je lijepo vrijeme svugdje idem na svom biciklu – kaže nastavnica kojoj je posebno drag njezin prvi bicikl koji je kupila od prve plaće prije čak 46 godina. Radi se o Rogovu poniju, koji „kod gljiva“ ima svoje „parkirno mjesto“, a kojega znaju svi koji poznaju ovu aktivnu umirovljenicu.

– Često bih se na njemu uputila na posao, a kolege bi me čekale kako bi me automobilom odvele do odredišta, odnosno do Špišić Bukovice. Bicikl mi je uvijek bio vjerni suputnik, simbol slobode i neovisnosti koji me pratio kroz godine, a tako je i danas – prisjeća se nastavnica pokazujući nam svoj crveni poni.

Iako je prošlo mnogo vremena od njenog zadnjeg dana u učionici, sjećanja na karijeru koja je trajala godinama i ostavila dubok trag, još uvijek su svježa i dragocjena. Upravo ta dugogodišnja iskustva čine temelj za savjet koji bi dala mladim nastavnicima koji tek započinju karijeru.

– Ako istinski voliš svoj poziv, nema univerzalnog recepta za uspjeh. Svatko gradi svoj odnos s učenicima na svoj način jer su odnosi međusobni. Ključno je uspostaviti pozitivnu interakciju s učenicima, jer tada će sve teći glatko. Početi kao autoritet primjenom strogih kazni može biti izazovno, posebno u današnje vrijeme, ali učenici brzo primijete i reagiraju na tvoj pristup. Također, važno je znati prilagoditi se novim situacijama i promjenama u obrazovnom sustavu – zaključila je Ružica Pocrnić, mnogima omiljena nastavnica i razrednica.

O važnosti motiviranja učenika shvatila još kao učenica

Još kao učenica, Ružica, tada po prezimenu Mošić, pokazala je izuzetan talent u području pisanja te je postigla značajan uspjeh osvajanjem Zlatnog sata na Natjecanju mladih literata u Zagrebu.

– Primijetivši moj interes za pisanje, moja nastavnica Zdenka Štimac poslala je jednu od mojih pjesama na natjecanje, što me je dovelo do osvajanja najviše nagrade – Zlatnog sata. Budući da je za moju ruku bio prevelik, predala sam ga svom ocu, koji ga je nosio. Danas mi je dragocjena uspomena – ističe.

Taj trenutak bio je presudan u njezinoj percepciji važnosti podrške i poticanja od strane nastavnika te ju je dodatno motivirao da se posveti umjetničkom stvaralaštvu, kao i da taj princip podrške prenosi i sama na svoje učenike.

Nerijetko je tako sa svojim učenicima odlazila na Lidrano kako bi ih potaknula da pokažu svoje talente i sudjeluju u jedinstvenoj smotri literarnog, dramsko-scenskog i novinarskog stvaralaštva, uvijek vjerujući u njihov talent i pohvalivši trud kojim su se istaknuli.

(icv.hr, žđl, Foto: Ž. Đaković Leš)